KAO VATRA I GORIVO – POZORIŠNI LJUDI

U krugu pozorišnih ljudi, omiljeni od strane najprominentnijih kritičara, akademika i dramskih umjetnika u zemlji, oformljavao se, učvršćavao i širio STAV o nama – skoro kao neki manifesto.

S jedne strane – putem brojnih prikaza, kritika i eseja koje su ti „bitni“ ljudi objavljivali – tesao se način pisanja o nama, čak i putem upotrebe odredjenih riječi – bili smo predstavljeni kao rijetko originalna pojava u pozorištu, teatar koji se bavi izučavanjem funkcije maske i pokreta u teatru, kao istinski eksperimentalni teatar, avangarda u pravom smislu riječi.

S druge strane, kroz većinu ovih publikacija provejavala je i „ljutnja“ na „institucije“ koje zatvaraju oči i izbjegavaju da nam stvore uslove za rad (daju dotacije, daju teatar čak).

Uskoro bilo je nemoguće zamisliti da neko nešto drugo piše o nama. Drugačije pisati značilo bi da nisi „in“. I tako su svi (vjerovatno i da bi drugima pokazali i potvrdili da su „with“) pisali na isti način.

Iako mi sami nismo ovu klimu niti inicirali niti smislili (niti smo i mogli ovako nešto sami iskreirati čak i da smo htjeli) – ovo nam je naravno odgovaralo!!!

Da nalaziš konstantno potvrdu da vrijediš i to da vrijediš u tolikoj mjeri – i sam počneš vjerovati u to. Slika o sebi se rapidno učvrstila i porasla. Ovo objašnjava i to da smo za nepune tri godine bili u stanju proizvesti četiri produkcije – najbitnija djela do sada.

Mi smo bili „gorivo“ za vatru – našli smo se u jednom pravom momentu na pravom mjestu.
Brojni pozorišni ljudi vidjeli su neslućeni smisao u našem radu – istraživanju, i bezbrojne recenzije, eseji i polemike ovo potvrđuju. To nam je pomoglo da se oformimo kao stvaraoci i ostvarimo u određenom pravcu, i u punoj mjeri.
Otići iz tako povoljne sredine bilo je vrlo opasno, ali u tom momentu naravno nismo mogli biti svjesni toga niti znati šta nam predstoji.