ODLAZAK IZ SARAJEVA / Journey into the night

U zimsku noć, prljavi snijeg, spavaća kola i 13 kutija sa produkcijama: Leopoldina, dječija i Rekvijem. Delegacija ljudi koji su nas ispratili na željezničku stanicu u Sarajevu i pomogli da sve utovarimo na voz.

I svi su se pitali kako je moguće da neko ko je u vrhuncu uspjeha odluči da to sve napusti i ode. Zašto smo otišli – upravo u momentu kad se činilo da nam se sva vrata otvaraju?

Razlog je na prvi pogled banalan. Služenje vojnog roka (koje je bilo obavezno u Jugoslaviji u to vrijeme) se nije moglo više odgađati. Svi su govorili: pa šta je godina dana, to za čas prođe… Ali ne za nas. Da ne budemo zajedno godinu dana za nas nije bila opcija. Za nas osobno a i za naš rad, naš teatar bi to bila katastrofa, i – zvučalo ma kako apsurdno, nerealno i van bilo kakve proporcije romantično – mi smo odlučili da odemo.
Pripremali smo se mjesecima: pravili kutije po mjeri za rekvizite, maske i kostime.

Kada smo odlazili znali smo da je to zauvijek, da se nikada više nećemo vratiti.

Ivin otac je dizajnirao bronzane figure za fontanu
ispred željezničke stanice u Sarajevu.