PRIČA O VELIKOM IMRESARIJU – THE END – “VI STE OVDJE GOTOVI!”

Bilo je to na Kulturnoj burzi u Kleveu, gdje mi već nekoliko godina svake godine iznajmljujemo štand. Čovjek nam je prišao, pogledao naš materijal i pitao želimo li turneju kroz velika pozorišta u Holandiji. Pružio nam je svoju vizitkartu i predstavio se kao jedan od najvećih impresarijata u Holandiji. Rekao je da će biti u kontaktu s nama.
Nekoliko dana kasnije već smo sjedili u njegovoj kancelariji u Scheveningenu – pogled na otvoreno more koji oduzima dah. I samo nekoliko sedmica kasnije u toj kancelariji napravili smo ugovor za oko 30 – 40 predstava, sve u ogromnim 800+ pozorištima kroz cijelu Holandiju. Financiska strana je dogovorena i mi smo potpisali.
Vrlo ambiciozno smo se baciti na posao – obnovili smo predstavu, dodali još jednu scenu kao što je bilo traženo i proveli cijelo ljeto polirajući i usavršavajući svaki detalj. Pored toga smo imali priliku da run predstavu u jednom teatru u Kelnu pune 2 sedmice, tako da smo bili prilično spremni.
I onda je bila velika „premijera“: u Rijswijk teatru (nikad nismo dokučili zašto su je nazvali premijerom kada je već igrana godinama).
Sve je funkcionisalo besprekorno, bio je smijeh, aplauz , i cvijeće na kraju. Niko iz dotičnog impresarijata nije bio prisutan, ali mi smo bili u sedmom nebu, slaveći ultimate uspjeh sa nekolicinom prijatelja.
Idući dan u 07:00 sati ujutro zvoni telefon. Impresario traži da istog momenta dođemo u njegov office u Den Haag. Po dolasku – dočeka nas cijela „delegacija“, sve ljutita lica. Impresario baci novine preko stola : „Šta je ovo?“ upita ljut i crven u licu, upirući prstom u neku malu, očito lošu, kritiku u nekim lokalnim novinama.
Još uvijek u nevjerici da se zbog ovakve sitnice neko može toliko raspametiti, pitamo „Zar je potrebno toliko se žestiti zbog ovoga?“
„Ne, ne samo zbog toga“, reče impresario. „Ima još stvari… Sinoć su na premijeri bili naši artisti i oni su nam rekli da je show bullshit.“ („Artisti“ su mu bili duo famoznih klauna čije mišljenje mu je očito zakletva, a koji su iz bog zna kakvih razloga, možda ljubomora? – izjavili da je predstava neprimjerena nivou impresarijata).
I na naše krajnje zaprepašćenje, zgrabi telefon i poče otkazivati ugovorene predstave. Naziva direktore pozorišta i govori: „Bolje da ovo otkažete, žao mi je što sam vam to prodao, ne valja ničemu!“
Neki su zaista otkazali, drugi nisu mogli jer su već prodali dosta karata, ali su bili potpuno zbunjeni i u panici šta da rade. Kad je otkazao šta je mogao i ‘upozorio’ ostale, okrenuo se prema nama i rekao:
„Vi ste ovdje gotovi“ (mislio je u Holandiji).
I izašli smo iz kancelarije. I iste večeri smo morali igrati.
Kad smo došli u hladnu teatarsku zgradu, dočekani sumornom atmosferom i užasnom hladnoćom čak i od kućnih tehničara, poput kriminalaca koji čekaju smrtnu presudu – počeli smo postavljati scenografiju.
I onda je publika došla i morali smo igrati. Na svu sreću ova „komedija“ je bila sa maskama, i muzika je bila snimljena; ne bi bilo baš fino da smo u toj prilici morali pokazati svoja lica i pustiti svoj glas.
Međutim, reakcija publike bila je krajnje entuzijastična; direktor pozorišta je prišao u pauzi i rekao – da je uživao u svakoj minuti predstave i smatra da je „nevjerovatno čudno što ga je naš agent nazvao i pokušao otkazati predstavu. Nije razumio o čemu se radi i zašto bi agent pokušao otkazati predstavu i upropastiti nas“.
Razgovor smo nastavili iza predstave, i on je rekao da to ne može dopustiti, i da će napisati pismo impresariu. Što je i učinio. (pročitajte ovdje>)
Slijede predstave u drugim teatrima. Svakog dana ista tortura prije početka ponovo i ponovo, neprijateljska atmosfera prije početka, napor da odigramo najbolje što možemo, zatim pobjeda na kraju i svaki put ponovo dokazivanje da nismo ‘loši’. Uslijedila su ljutita pisma i od drugih teatarskih direktora.
Završili smo turneju, bili plaćeni, nikad više nismo vidjeli impresario. Razoreni onim što nam je impresario uradio. Nikada nismo saznali šta je bio razlog.
Bila su nagađanja zašto je impresario htio da nas upropastiti, ali je sve to ostala konspirasi teorija / misterija. Da li je to zaista bilo zbog jedne loše kritike u lokalnim novinama (kritičar se doduše provokativno pita šta je impresariju trebalo da dovede ovako nešto na turneju u velike teatre u holandiji i time valjda oskrnavi ‘higher kunst’ koja vlada tim uzdignutim mjestima)?
Da li se zaista dvoma poznatih klauna nije svidjela predstava ili su se možda prepali da nešto novo i FUNNY dolazi?
Impresario nikada nije došao da vidi predstavu.
Gorak ukus, naš stan pun cvijeća, poput pogrebne sobe.
Kao što će se ispostaviti, pogreb je bio za našu predstavu i našu naivnost. Rekavši možda „Poletili ste previsoko, u ovoj zemlji nema mjesta za vas na sceni komercijalnog pozorišta, to je sigurno“.
Svakako smo mislili da ovu „komediju“ igramo previše i predugo, možda je došlo vrijeme za nešto drugo.

Ali čitaj dalje … Bolje tek dolazi!

Korpa sa cvijećem – Bomba! Koristili smo je u “Le Triomphe…” da simbolično RAZORIMO KULTURNI TEMPLE

Share This Story, Choose Your Platform!

Related production