PROGRAM 1 – tavan akademije likovnih umjetnosti

Dijelovi za program postojali su već na neki način već duže vremena: par beskonačno uvježbavanih plesnih tačaka; 1 pantomimska tačka a la Marcel Marceau; jedna tačka sa joga pozama; jedna etida “Dželat”.
Ali trebalo je od toga napraviti predstavu! Nas dvoje smo radili sve intenzivnije na scenariju i konačno smo uspjeli da napravimo predstavu – vrlo snažnu poetičnu simboličnu prevashodno vizuelnu interpretaciju Magbetove fraze “…ugasi se ugasi kratka svijećo”.
Nekoliko različitih karaktera, svako na svoj način se ogoljava, batrga, stremi ka nečemu da bi konačno bio uhvaćen i uništen.
Frame: na početku šest lica skida ljušture (anonimne maske bez lica) i vješa na štapove. Od tada počinje njihov Journey da bi se na kraju shvatilo da je ”… život samo sjena što hoda”.
Dželat ubija klovna; ispod kukuljice je isto klovn znači ubija samog sebe. Insekt se oslobađa zglobova ljušture da bi zaigrao u punoj slobodi. Lovac koji je motrio proces čekao je ovaj momenat da ga uhvati u mrežu.
Pojavljuje se i neki evil reditelj koji rukovodi cijelim procesom i oslikava neminovnost, efemernost i tragiku života. Sve maksimalno pojačano upotrebom izuzetno snažnog sound traka Pink Floyd, Atom Heart Mother; Hyndemith; citati iz Magbeta.
Kostimi, maske i lutke su takođe doprineli krajnjem efektu predstave.

Trebalo je još naći mjesto za izvođenje.

Premijera april 79.

Slikari sa Akademije za likovnu umjetnost su nam ponudili da igramo kod njih na tavanu akademije ako hoćemo. Zgrada je ustvari prastara otomanska medresa sa suvim potkrovljem i prisutnim spiritom Derviškog misticizma. Na tom krajnje mističnom mjestu izveden je Program 1 prvi put. Slikali su nam dali ogromnu zavjesu od botane u koju generacijama brišu ruke od uljanih boja. Ova unique zavjesa je služila kao Back drop. Dali su nam i neke paravane koji su formirali side entrances. Scena je bila osvetljena svijećama? Gledalište je bilo postavljeno na uskim klupama između greda. Na tavan se dolazilo trošim u drvenim stepenicama. Odnekud smo doveli struju za sound equipment.

Kako dovesti publiku?

Mislili smo zgodan momenat je za vrijeme festivala Mess. Štampali smo čak i flajer i veče ranije ispred teatara gdje se gužva pozorišnih ljudi i kritičara gurala da uđe na predstave djelili flajere i pokušavali da pozovemo ljude. Vrlo malo reakcije. “Hvala, sve mi je jasno” (ironično – Foretić).
Ipak se kao rezultat akcije sljedeći dan pojavilo užasno puno ljudi ne kritičara ali gledalaca (između ostalog cijela delegacija Kineza).
Tek kasnije je postalo jasno da je konstrukcija potkrovlja mogla popustiti pod tolikom težinom; na svu sreću ovo se nije desilo.

Program 1 izveden je još par puta, jednom u komunalnom teatru u Travniku a jednom u okviru Smotre mladoga teatra na Tjentištu gdje smo dobili i prvu kritiku. Bili smo zapaženi.

Zašto smo rasformirali grupu?

Grupa je ostajala na nivou onoga šta je i bila: hobby, slobodno vrijeme za izvođače. Bez obaveza i bez mnogo involvementa. Ali za nas dvoje je ovo iskustvo značilo mnogo više. Ne samo da su svi poslovi i čitavo pravljenje predstave pali na nas nego je sve ovo za nas značilo mnogo više i otvaralo čitav magični svijet. Vjerovali smo da idemo u pravcu posvećenog pozorišta. Osjetili smo neodoljivu potrebu da se povučemo u izolaciju i počnemo istraživati i praviti naše pozorište.

Next: TITOVA 12