1978. – SUSRET

Jedan prijatelj je imao priliku da koristi društveni dom za novu predstavu. Ponudio mi je da sastavim program. Takođe je pozvao Petra sa svojom plesnom grupom. Imali smo sastanak u staroj otomanskoj kafe-bašti zvanoj Morica Han. Sjedili smo za pročeljem jednog dugačkog stola jedno nasuprot drugom, gledajući jedno drugo. Tako smo se prvi put upoznali.

I tako smo se sreli prije 35 godina i ubrzo postali JEDNO zauvijek – u ljubavi, u životu i u radu.

35 godina kasnije po prvi put smo se ponovo našli u Sarajevu. Želeći da pokažemo našoj kćerci i njenom dečku gdje smo se prvi put upoznali, šetali smo starim gradom. Bila je sredina noći i preplavila su nas sjećanja, emocije, baveći se neobjašnjivim osjećajem da su sve ulice manje nego što su nam bile ostale u sjećanju. Grad je bio izuzetno miran, na ulicama nije bilo nikoga. Ulice su bile sjajne, upravo isprane kišom.

A onda smo ugledali to mjesto: Iz nepoznatog razloga, SAMO to mjesto – stara otomanska bašta u kojoj smo se sreli prije 35 godina – u cijelom starom gradu stajalo je širom otvorenih vrata otvoreno i primamljivalo nas pozivalo unutra. Osvijetljeni lampioni u svim bojama visili su svuda okolo i perzijski ćilimi naslagani na gomilama, ali nikoga nije bilo na vidiku. Izgledalo je nestvarno – kao da je taj prizor koji pripada nekoj otomanskoj bajci bio insceniran posebno za nas.
Jedan od onih intenzivnih i blaženih trenutaka. “Aladdin” susreće “Spirited Away”. Mislili smo da sanjamo, ali nismo. To se stvarno dogodilo.

Na zidu Morića Hana: Kaligrafski natpisi iz pjesme koju je napisao perzijski pjesnik Omar Khayyám.

calligraphy inscription

“Tajne pravječnosti ne doznade – ni ti, ni ja,
zagonetke svijeta ne odade – ni ti, ni ja;
za zavjesom sta je, nagađamo – i ti i ja,
kad zavjesa padne, ne ostaje ni ti ni ja!”