1978. – SUSRET

Jedan prijatelj je dobio mogučnost da koristi društveni dom za postavljanje pozorišnih predstava. Ponudio mi je da sastavim program. Takođe je pozvao Petra sa svojom plesnom grupom. Imali smo sastanak u staroj otomanskoj kafe-bašti Morica Han. Sjedili smo za pročeljem jednog dugačkog stola jedno nasuprot drugom, gledajući jedno drugo. Tu smo se prvi put upoznali.

I tako smo se sreli prije 35 godina i ubrzo postali JEDNO zauvijek – u ljubavi, u životu i u radu.

35 godina kasnije po prvi put smo se ponovo našli u Sarajevu. Želeći da pokažemo našoj kćerci i njenom dečku gdje smo se prvi put upoznali, šetali smo starim gradom. Bila je sredina noći i preplavila su nas sjećanja, emocije, baveći se neobjašnjivim osjećajem da su sve ulice manje nego što su nam bile ostale u sjećanju. Grad je bio izuzetno miran, na ulicama nije bilo nikoga. Ulice su bile sjajne, upravo isprane kišom.

A onda smo ugledali to mjesto: iz nepoznatog razloga, JEDINO to mjesto – stara otomanska bašta u kojoj smo se sreli prije 35 godina – u cijelom starom gradu stajalo je širom otvorenih vrata otvoreno i, primamljivalo nas i pozivalo unutra. Osvijetljeni lampioni u svim bojama visili su okolo, perzijski ćilimi naslagani na gomilama, ali nikoga nije bilo na vidiku. Izgledalo je nestvarno – kao da je taj prizor koji pripada nekoj otomanskoj bajci bio insceniran posebno za nas.
Jedan od onih intenzivnih i blaženih trenutaka. “Aladdin” meets “Spirited Away”. Mislili smo da sanjamo, ali nismo. To se stvarno dogodilo.

Na zidu Morića Hana: Kaligrafski natpisi iz pjesme koju je napisao perzijski pjesnik Omar Khayyám.

calligraphy inscription

“Tajne pravječnosti ne doznade – ni ti, ni ja,
zagonetke svijeta ne odade – ni ti, ni ja;
za zavjesom sta je, nagađamo – i ti i ja,
kad zavjesa padne, ne ostaje ni ti ni ja!”

Share This Story, Choose Your Platform!