UNUTARNJI ŽIVOT MASKE

Ako su ranije predstave teatra “Maska i pokret” potvrdile da je maska POZORIŠNO SREDSTVO, odnosno znak koji se razvija putem radnje, a ne završena, likovna forma, onda “ISPOVIJEST GOSPOĐICE LEOPOLDINE” pokazuje da maska posjeduje i svoj “UNUTARNJI” ŽIVOT. Lik (maska) nije više samo instrument radnje, njen “fizički znak”, nego i kreator vlastite sudbine.
Maska Leopoldine već u likovnom oblikovanju dobiva izraz dominantnog psihičkog stanja. Pošto je taj izraz fiksiran i ne mijenja se kao u slučaju živog glumca, pokret ovdje takođe dobiva novu funkciju. U »Leopoldini« se pokretom nijansira i varira psihološka vrijednost »unutarnjeg života« maske.
Izborom osnovnog »raspoloženja« maske autori sugerišu emotivni odnos gledaoca prema liku i događajima. Drugim riječima, tim postupkom oni gledaocu sugerišu jedno moguće (ili: jedino moguće) osjećanje svijeta.

PRIČA O USAMLJENOSTI

Dramaturgija ove predstave isključuje “Krupne poteze”, nema “velikih” dogadjaja, niti skokova u radnji, U predstavi, koja za osnovu ima običnu priču dato je dovoljno prostora POSTEPENOM RAZVOJU LIKA.

Ispovijest gospođice Leopoldine okrenuta je psihološkom poniranju u dramatične tajne života: usamljenost, okrutni nedostatak ljubavi, samoživost vodi ljudsko biće prema ritualiziranju vlastita života i prema konačnom survavanju u vlastiti ego.

Na šta se u »Leopoldini« čovjek i Ijudski život svode? Cijela stvarnost redukovana je na ponavljanje odlomaka radnje, na monotono mizanscensko kretanje koje kao da cijeli prostor života smanjuje na nekoliko kvadratnih metara. Leopoldina uporno i uzaludno briše mrlju na podu, priprema rođendanski sto, u tome je ometa Nećak (predstavnik nametljivog vanjskog svijeta), ona očekuje nekog željenog gosta, a taj se pojavljuje u njenom obličju (Emilija, njena ‘sestra’) Na kraju, taj gost iščezava (Emilija spakuje Leopoldinu u kofer i odlazi iz scenskog prostora, gdje?, možda u smrt, odakle je vjerovatno i došla).

TRAGIKOMIČNA DVOSTRUKOST PREDSTAVE

Ni maska, ni pokret, ni muzika nemaju u njihovim predstavama semantičku autonomnost, tek prožimanjem njihovih izražajnih mogućnosti ostvaruje se jedna nova, iz stvarnosti nekopirana, ali zato upravo dublja scenska stvarnost.

Otuda i tragikomična dvostrukost predstave, njena »surova radost«, izuzetna sposobnost da okrutne detalje (kao što je ubijanje lutaka) poništi komičnim i komične detalje (kakav je »padanje u nesvijest od umora« prilikom čišćenja mrlje s poda) pokaže u punoj mjeri surovosti koju komika uvijek podrazumijeva (jer se Leopoldina, kad padne u nesvijest od umora ponaša kao kukac, poput Kafkinog Gregora Samse).

Ta groteskna ambivalentnost, istovremena tragičnost i komičnost predstave pokazuje da i na planu arhitektonike, »Ispovijest gospođice Leopoldine« ostvaruje veoma visok stupanj jedinstva i maksimalnu mjeru unutrašnje konzistencije.

Photo Gallery