POSVEĆENO POZORIŠTE

Pod imenom Maska i Pokret Iva i Petar su postavili “Neko je ubio pjesmu”, predstavu s maskama u jednom dijelu. Napisali su scenarij, kreirali maske i sve vizuelne elemente i bili sami protagonisti predstave. Produkcija je premijerno prikazana na 22 MESSU festivalu malih i eksprimentalnih scena Jugoslavije i proglašena jednim od najvažnijih događaja festivala. Produkcija je nagrađena brojnim pozorišnim nagradama među ostalim specijalnom nagradom pozorišnih kritičara, dramaturga i pozorišnih umjetnika za najosmišljeniji eksperiment. Ova produkcija predstavlja jedan od njihovih najvažnijih djela.

Već u toj prvoj predstavi, autori su činom izrazili svoj teatarski manifest: vjerovanje u poetsku suštinu teatra, u izazovu njegovog vječnog tajanstva, ne koristivši se riječju već onim što je u samoj srži teatarskih iskona – maskom, muzikom, pokretom.

MASKA KAO SCENSKA POEZIJA

Iako je predstava višeznačna i teško ju je objasniti – kao i svaku pravu poeziju – osnovni smisao radnje u predstavi može se sažeti u jednu rečenicu: grupa likova (maski), svako iz svojih pobuda i svako na svoj način doprinosi zločinu – postepenom ubijanju velike pra-lutke Agava, iz koje sve potiče i od koje potiče i sva radnja u predstavi.

Kroz lik lutke Agave autori zapravo otjelovljavaju vječni zov poetske prirode: uzvišena, lijepa, podatna, očerupana od ljudi, obezglavljena, sahranjena sa svim počastima i onda izdana, poezija, sagledana kroz ironijske stranputice života i u suočenju sa smrću, ostaje ono što jest, duhovna, metafizička konstanta svakog opstojanja.

SINTEZA MASKE, POKRETA I MUZIKE

Ostvarajući Kregov vizionarski san o glumcu-marioneti, oni su u svom studioznom radu odmakli korak dalje. Ne svodeći masku na tipsko određenje lika, oni su je doveli u organsku vezu s radnjom. Sinteza maske, pokreta i muzike u njihovoj igri prerasta u sistem pozorišnih znakova i simbola, kojim se ostvaruje dramaturgija, priča o dobru i zlu, životu i smrti, poeziji i ništavilu. Jednostavnim, sugestivnim i uvijek promišljeno odabranim scenskim znakom ostvaruje se poetsko-misaono jezgro njihove ideje.

Svjesno ograničavajući i redukujući izbor pozorišnih sredstava na masku, pokret i muziku, autori ostvaruju maksimum konotiranog sadržaja i značenja, dovodeći ova sredstva u niz kombinacija i organsku spregu.

Ova predstava je u pravom smislu istraživanje, što ne ograničava njenu vrijednost, “neobičnost”, svježinu i studioznost – naprotiv govori o drugačijem, modernijem promišljanju pozorišne umjetnosti.

Photo Gallery