TEATAR U PRIMAĆOJ SOBI

Iz ove faze koncept i ideja o našem budućem teatru je rođena

Ubrzo smo počeli da održavamo predstave u svom stanu.
Duž zida ispod prozora formirali bismo sečiju sa jastucima i ćilimima. To su bila sjedišta za posjetioce.
Osvjetljenje: imali smo dva improvizirana reflektora. Filteri za reflektore: u našim noćnim šetnjama gradom otkrili smo u podrumu neke zgrade na Titovoj bačene vitraž ploče odakle smo tu i tamo vadili obojena stakla i koristili ih kao filtere za svjetlo.

Kao intro obično je Vojo Ivanović svirao klasičnu gitaru a mi smo servirali kafu gostima. Presvlačili smo se i šminkali u našem kupatilu. Moj brat ili neko drugi je puštao muziku. U toku izvođenja znalo se desiti da se začuje lupa štapom odozdo u plafon (komšinica koja je lupala da prestanemo skakati). Uz kafu se iza predstave još diskutovalo i kritikovalo i polemisalo. Na sredinu sobe uvijek smo stavljali i kutiju za novac ali niko nikada nije ništa ubacio; vjerovatno su mislili da je to neki simbol ili rekvizit.

Slika iz prve novinske recenzije o teatru u primaćoj sobi

Prvi gosti su bili naši prijatelji i kolege sa filozofskog fakulteta s jedne strane i iz baletskog svijeta sa druge strane. Zatim se glas o ekcentričnom teatru i ekcentričnom paru proširio tako da su jedni dovodili i introducirali druge nove ljude. Uskoro je Titova 12 postalo avangardno, ekcentrično mjesto, mjesto gdje ‘je trebalo biti’.

To je čak privuklo pažnju i novinara da pišu o nama kao o onom “ekscentričnom” paru. Svakako je privuklo pažnju našeg susjeda ispod nas (ponekad se usred predstave čulo lupanje u pod).
Kasnije to ljeto dodali smo još par Etida ovaj put sa uvećanim maskama – parodija na komercijalne TV programe. Ovo je bilo prikazano na TV ali nismo više run program u primacoj sobi.

LJUDI U HERMETIČKOJ FAZI

Grupa slikara (Anto, sa kolagama) sa kojima smo se družili još od projekta na tavanu. Provodili smo često večeri kod njih u Ateljeu u mirisu uljanih boja i terpentina i sa crvenim vinom naročito zimske večeri sa snijegom. Slikari su bili iskreni fans našeg teatra.
Grupa muzičara (klasična gitara, klasična muzika) kolege moga brata Vladimira. Među njima i neki vrlo ambiciozni i talentovani momci koji će kasnije postati svjetska imena kao Vojo Ivanović. Dragocjene sugestije za upotrebu muzike; donosili su nam nove malo poznate tracks.
Kolege sa fakulteta – neki koji su već počeli raditi na TV (Vesna Marić). Onda su nam oni dovodili TV reditelje i zato se tu i tamo ponešto i snimalo za TV.
Kolege sa fakulteta koji su već radili kao recenzenti/ žurnalisti. Zato se već tada tu i tamo pojavljivalo u štampi o nama.
Marko Kovačević, ambiciozni kolega sa fakulteta koji će odigrati glavnu ulogu u introdukciji nas u ozbiljan pozorišni svijet; koji će se založiti da budemo uvršteni u oficijelni program festivala MESSa; koji će uticati da izađemo u spotlight i koji će i sam pisati o nama.