Naši Dani


Nada RAKIĆ

SAM ENTUZIJAZAM NIJE DOVOLJAN

Teatarska radionica »Maska i pokret«

Teatarska radionica »Maska i pokret« bavi se već četiri godine istraživačkim radom na funkciji maske u pozorištu. Svoja istraživanja tokom ove četiri godine prezentovali su publici u vidu kratkih scenskih etida na različite teme. Prošle godine izveli su u Kolegijumu artistikumu prvu predstavu pod naslovom »Neko je ubio pjesmu«. Rezultat njihovog višegodišnjeg istraživačkog rada — pozorišnu predstavu »Neko je ubio pjesmu« prijavili su za Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, smotri koja već u samom nazivu izražava težnju za prezentacijom i na taj način afirmacijom istraživačkog rada u pozorištu.
Teatarska radionica »Maska i pokret« uspjela je svojom predstavom da prođe selekciju na nivou Republike, kao i selekciju na nivou Jugoslavije i da se kvalifikuje u zvanični program Festivala. Glavni selektor Laslo Gerold u svom izvještaju o selekciji veoma pohvalno se izrazio o ovoj »predstava-istražlvanje«, u smislu pronalaženja adekvatnih rješenja, i u smislu pronalaženja adekvatnih rješenja i u smislu da se sve odvija pred očima gledlaca — ima svoju dosljednu dramaturšku liniju radnje i ritmički razvoj scenskih događaja, poetičnu notu, iskustvo ljudske istine i visok stepen artizma«.
Tim povodom razgovarali smo sa članovima teatarske radionice »Maska i pokret«, Petrom Mandićem i Ivom Kostović — Mandić.

NAŠI DANI: Šta za vas znači učešće na Festivalu malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije?

IVA KOSTOVIĆ – MANDIĆ: Učešće na Festivalu je, prije svega, potvrda našeg četverogodišnjeg rada na istraživanju funkcije i mogućnosti upotrebe maske u savremenom pozorištu.

PETAR MANDIĆ: To je i prilika da se razgovara i, eventualno, razmijene iskustva u vezi sa maskom kao jednim od izražajnih sredstva u pozorištu sa publikom, ali i mnogim poznavaocima pozorišta koji su svake godine prisutni na Festivalu i aktivno učestvuju na razgovorima za Okruglim stolom. U ovoj fazi rada potrebno je, možda, najviše da razgovaramo, jer svaki stručan razgovor može nam pomoći u budućem radu.

IVA KOSTOVIČ – MANDIĆ: Mi smo samostalna teatarska radionica, a to podrazumijeva da sami finansiramo svoj rad, da sami izrađujemo maske i sve ostalo što je potrebno za realizaciju naših predstava, a da pri tom nismo ni u kakvom stalnom radnom odnosu, niti imamo redovna primanja. Stalno zaposlenje je veoma teško naći, bez obzira na to što sam ja diplomirani teatrolog a Petar završio baletsku školu. A kad bismo ga i našli to bi se vjerovatno negativno odrazilo na rad u našoj Teatarskoj radionici.

NAŠI DANI: Možda su domovi kulture put za rješenja zaista teške situacije u kojoj ste se našli? Ili, Kolegijum artlstikum koji vam je ovaj put ustupio prostor? Možda se može razgovarati o proširenju Kolegijuma?

IVA KOSTOVIĆ – MANDIĆ: Kolegijum artistikum nam je izašao u susret ovog puta, ali mi ne možemo očekivati od institucije koja ima jasno zacrtan program da ga proširi i na pozorišnu djelatnost. Domovi kulture? Možda. Ali kako za sada stoje stvari, oni su zainteresovani za definitivno završene projekte ili njeguju pojedine oblike amaterizma, a mi ipak nismo amateri. Mi se stručno i profesionalno bavimo ovim poslom.

NAŠI DANI: Dubrovačke ljetne igre imaju svoj godišnji projekt koji finansiraju, a u vrijeme trajanja Igara prikazuju ga. S obzirom na karakter Festivala malih i eksperimentalnih scena, koji njeguje eksperiment i istraživački rad, možda bi se za vas i slične grupe tu moglo naći rješenje?

IVA KOSTOVIĆ – MANDIĆ: Razmišljali smo o takvoj mogućnosti. Vjerujemo da bi jedna od djelatnosti Festivala u toku godine mogla biti i ta da finansira projekat ili istraživački rad i na taj način još više populariše eksperiment u pozorišnoj djelatosti. Takav, svojevrstan laboratorijski rad uklopio bi se u koncepciju ovog festivala, a u toku trajanja smotre mogao bi se prikazati festivalski projekat ili, s obzirom da istraživanje ne mora da dovede do definitivnog produkta — pozorišne predstave, mogli bi se upriličiti razgovori, a i praktično demostrirati način rada na određenoj pozorišnoj problematici.

Umjesto zaključka: sam entuzijazam — nije dovoljan!!!

Razgovarala: Nada RAKIĆ

Naši Dani


Nada RAKIĆ

SAM ENTUZIJAZAM NIJE DOVOLJAN

Teatarska radionica »Maska i pokret«

Teatarska radionica »Maska i pokret« bavi se već četiri godine istraživačkim radom na funkciji maske u pozorištu. Svoja istraživanja tokom ove četiri godine prezentovali su publici u vidu kratkih scenskih etida na različite teme. Prošle godine izveli su u Kolegijumu artistikumu prvu predstavu pod naslovom »Neko je ubio pjesmu«. Rezultat njihovog višegodišnjeg istraživačkog rada — pozorišnu predstavu »Neko je ubio pjesmu« prijavili su za Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, smotri koja već u samom nazivu izražava težnju za prezentacijom i na taj način afirmacijom istraživačkog rada u pozorištu.
Teatarska radionica »Maska i pokret« uspjela je svojom predstavom da prođe selekciju na nivou Republike, kao i selekciju na nivou Jugoslavije i da se kvalifikuje u zvanični program Festivala. Glavni selektor Laslo Gerold u svom izvještaju o selekciji veoma pohvalno se izrazio o ovoj »predstava-istražlvanje«, u smislu pronalaženja adekvatnih rješenja, i u smislu pronalaženja adekvatnih rješenja i u smislu da se sve odvija pred očima gledlaca — ima svoju dosljednu dramaturšku liniju radnje i ritmički razvoj scenskih događaja, poetičnu notu, iskustvo ljudske istine i visok stepen artizma«.
Tim povodom razgovarali smo sa članovima teatarske radionice »Maska i pokret«, Petrom Mandićem i Ivom Kostović — Mandić.

NAŠI DANI: Šta za vas znači učešće na Festivalu malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije?

IVA KOSTOVIĆ – MANDIĆ: Učešće na Festivalu je, prije svega, potvrda našeg četverogodišnjeg rada na istraživanju funkcije i mogućnosti upotrebe maske u savremenom pozorištu.

PETAR MANDIĆ: To je i prilika da se razgovara i, eventualno, razmijene iskustva u vezi sa maskom kao jednim od izražajnih sredstva u pozorištu sa publikom, ali i mnogim poznavaocima pozorišta koji su svake godine prisutni na Festivalu i aktivno učestvuju na razgovorima za Okruglim stolom. U ovoj fazi rada potrebno je, možda, najviše da razgovaramo, jer svaki stručan razgovor može nam pomoći u budućem radu.

IVA KOSTOVIČ – MANDIĆ: Mi smo samostalna teatarska radionica, a to podrazumijeva da sami finansiramo svoj rad, da sami izrađujemo maske i sve ostalo što je potrebno za realizaciju naših predstava, a da pri tom nismo ni u kakvom stalnom radnom odnosu, niti imamo redovna primanja. Stalno zaposlenje je veoma teško naći, bez obzira na to što sam ja diplomirani teatrolog a Petar završio baletsku školu. A kad bismo ga i našli to bi se vjerovatno negativno odrazilo na rad u našoj Teatarskoj radionici.

NAŠI DANI: Možda su domovi kulture put za rješenja zaista teške situacije u kojoj ste se našli? Ili, Kolegijum artlstikum koji vam je ovaj put ustupio prostor? Možda se može razgovarati o proširenju Kolegijuma?

IVA KOSTOVIĆ – MANDIĆ: Kolegijum artistikum nam je izašao u susret ovog puta, ali mi ne možemo očekivati od institucije koja ima jasno zacrtan program da ga proširi i na pozorišnu djelatnost. Domovi kulture? Možda. Ali kako za sada stoje stvari, oni su zainteresovani za definitivno završene projekte ili njeguju pojedine oblike amaterizma, a mi ipak nismo amateri. Mi se stručno i profesionalno bavimo ovim poslom.

NAŠI DANI: Dubrovačke ljetne igre imaju svoj godišnji projekt koji finansiraju, a u vrijeme trajanja Igara prikazuju ga. S obzirom na karakter Festivala malih i eksperimentalnih scena, koji njeguje eksperiment i istraživački rad, možda bi se za vas i slične grupe tu moglo naći rješenje?

IVA KOSTOVIĆ – MANDIĆ: Razmišljali smo o takvoj mogućnosti. Vjerujemo da bi jedna od djelatnosti Festivala u toku godine mogla biti i ta da finansira projekat ili istraživački rad i na taj način još više populariše eksperiment u pozorišnoj djelatosti. Takav, svojevrstan laboratorijski rad uklopio bi se u koncepciju ovog festivala, a u toku trajanja smotre mogao bi se prikazati festivalski projekat ili, s obzirom da istraživanje ne mora da dovede do definitivnog produkta — pozorišne predstave, mogli bi se upriličiti razgovori, a i praktično demostrirati način rada na određenoj pozorišnoj problematici.

Umjesto zaključka: sam entuzijazam — nije dovoljan!!!

Razgovarala: Nada RAKIĆ