ODJEK


Ljubica OSTOJIĆ

VJERA U TEATAR

Nakon 11. Pozorišnih igara u Jajcu

U posebnom programu gledali smo igru sa maskama Neko je ubio pjesmu teatra Maska i pokret iz Sarajeva. O njima treba govoriti jer oni to traže, oni izazivaju puni angažman svoje publike koji se ne može prešutjeti, kreativni dijalog i istinsku suradnju.
Mladi par Iva i Petar Mandić, koji jesu ovaj teatar, napravili su scenario, odabrali muziku, kreirali i realizirali maske, napravili koreografiju, i odigrali svoju predstavu. Oni su stvorili, te realiziraju znalačku i čvrstu koncepciju ovog teatra, ali otvorenu za sve ono što je teatar, i u tom smislu živo i značajno. I oni su igrali profesionalno, sjajno, nadahnuto, uvukavši svaki ton, trak svjetlosti, boju, plastičnost maske, pokret, studiozno pronađene, u igru iz koje je strujalo nešto autentično i iskonski teatarsko.
Da li se to u njima ovaplotilo ono vjekovima neprekidno živo histrionstvo koje su nam donijeli da nas ohrabre, da nam kažu da teatar ne može prestati ako se istinski vjeruje?
O njima treba tek govoriti. Ovo su samo riječi za onu bijelu priču koja se nastavlja pošto se uselila u nas sa svakim pokretom koji smo u sebi odigrali, slijedeći njihovu igru.

ODJEK


Ljubica OSTOJIĆ

VJERA U TEATAR

Nakon 11. Pozorišnih igara u Jajcu

U posebnom programu gledali smo igru sa maskama Neko je ubio pjesmu teatra Maska i pokret iz Sarajeva. O njima treba govoriti jer oni to traže, oni izazivaju puni angažman svoje publike koji se ne može prešutjeti, kreativni dijalog i istinsku suradnju.
Mladi par Iva i Petar Mandić, koji jesu ovaj teatar, napravili su scenario, odabrali muziku, kreirali i realizirali maske, napravili koreografiju, i odigrali svoju predstavu. Oni su stvorili, te realiziraju znalačku i čvrstu koncepciju ovog teatra, ali otvorenu za sve ono što je teatar, i u tom smislu živo i značajno. I oni su igrali profesionalno, sjajno, nadahnuto, uvukavši svaki ton, trak svjetlosti, boju, plastičnost maske, pokret, studiozno pronađene, u igru iz koje je strujalo nešto autentično i iskonski teatarsko.
Da li se to u njima ovaplotilo ono vjekovima neprekidno živo histrionstvo koje su nam donijeli da nas ohrabre, da nam kažu da teatar ne može prestati ako se istinski vjeruje?
O njima treba tek govoriti. Ovo su samo riječi za onu bijelu priču koja se nastavlja pošto se uselila u nas sa svakim pokretom koji smo u sebi odigrali, slijedeći njihovu igru.