Enver Dizdar

U zvaničnoj konkurenciji najstarijeg festivala malih i eksperimentalnih scena u nas • Televizija mandrlja, pozorište prežvakuje?

Žika ima ogromnu glavu. Kako li samo hoda, kako silazi niz stepenice sa tom velikom klatećom masom?

— Hajte da to probamo snimiti, kako Žika silazi niz stepenice — veli Pop, autor fotosa uz ovaj tekst.
— Jao, nemojte molim vas — kaže Iva.
— Zašto, je li to neizvodljivo?
— Ne nego, znate, malo je nezgodno…
— ?
— Naše komšije nas i onako smatraju pomalo ludim. Ili još više od pomalo, znate…

I kad se bolje razmisli, zaista je sretna okolnost što, pošto smo Ivu ipak nagovorili, stepenicama u tim trenucima nije prošao ni jedan susjed. Ne bi se bilo lako susresti sa Žikom tako iznenada. Zamislite, jedna velika glavata lutka sa malecnim živim nogama klati se prema vama niz stepenište. Ne bi bilo lako, ne bi…

STRPLJEN – SPAŠEN

Pa, šta, nije lako ni Ivi Kostović-Mandić i Petru Mandiću, mladom bračnom paru, čija je rukotvorina lutka Žike. Ni praviti Žiku i druge lutke i maske, ni trpiti da te zbog toga smatraju ludim. Niti živjeti od te »ludosti« sav joj posvećen, u vremenu kad ljudi rade, u vremenu kad ne rade, kad spavaju, kad… Ali, ima i ona — »strpljen — spašen«!

Jer, na ovogodišnjem MES-u, sarajevskom najstarijem festivalu malih i eksperimentalnih scena u nas, publika će u zvanićnoj konkurenciji, vidjeti i jednu amatersku grupu — bračni par čiji smo upravo gosti. »Maska i pokret«, kako se zvanično zovu, predstaviće se predstavom »Neko je ubio pjesmu«. Vidjećemo šta je to i dokle je došlo; do tada vjerujemo oficijelnim selektorima koji su u brojnoj ponudi dali svoje glasove za Ivu i Petra i njihovo sočinjenije. Valjalo je do MES-a preći neki put, ulo¬žiti neki napor, proliti neku suzu, zaslužiti neki osmijeh, neki aplauz, l sve ono što ide uz to. Kakav je i koliki ovaj put?

Iva je sada diplomirani dramaturg, Petar je diplomirao baletski studio Narodnog pozorišta u Sarajevu. Nisu zaposleni, nemaju vremena od svoje ljubavi, svoga posla — maske i pokreta. Već pet godina tako. Od prije pet godina pravili su niz predstava, uvijek su sarađivali sa mladim ljudima čiji je entuzijazam imao sličan smjer. Sada su sami, sa maskama, sa svojom pjesmom koju je neko ubio. Ni na kraju niti na nekom novom početku svojih istraživanja. Oni su, jednostavno, na putu koji su odabrali…

 GROTESKNA FAZA

— Otac mi je kipar – kaže Iva -i odrasla sam u ateljeu. ‘U atmosferi gdje su od gline nastajala lica, gdje je bitno bilo uhvatiti izraz, karakter i smisao poruke koju lice nosi. Čini mi se da je na mene najviše traga ostavila, da mi je najbliža u shvatanju čovjekove nutrine, groteskna faza, da je tako nazovem, pretvaranja gline u čovjeka. Otud, najvjerovatnije, i moja sklonost, moja potreba da se bavim maskom, najprije pokušajima da je oblikujem a, potom, i da je upotrijebim u igri, u kazivanju, u sa-radnji sa svijetom, u prenošenju nekih vlastitih ili interpretiranju nekih drugih poruka i smislova… Naravno, onaj dio kazivanja kojeg čini tijelo i njegove mogućnosti, to je većim dijelom Petrov posao.

I tako intimni svijet, skoro igra dvoje mladih ljudi ude u ozbiljni krug zvaničnog i ozbiljnog festivala, u konkurenciju sa onima što svoj, takav i sličan, posao rade profesionalno, priznato i za pare.

Baš, kako li ovo dvoje mladih, kojima je njihov amaterizam jedina profesija, kako i od čega žive, da li im njihove predstave donose kakav prihod? Skoro nikakav, ali ipak, uglavnom, od toga žive.

Gostuju po domovima kulture pa i nekim skupovima u gradu ali i van njega i van Republike. Najviše predstava, ipak, odigrali su na tavanima u gradu, za raju, onako. Igrali su i u svojoj sobi…

Uvijek bi, rekoše nam, tu negdje bila kutija sa rupom u koju bi se mogao ubaciti dobrovoljni prilog. l uvijek bi ostala doslovno prazna ukoliko na predstavi nije bilo nekoga od bliže rodbine, nekoga »zaduženog” da im pomaže.

Ali, istrajavaju i nadaju se da će uspjeti dokazati da su napravili nešto novo, da postanu zvanični. A, dodaju i to, u ovom je gradu to veoma teško, čak je teško mladima koji su vezani i za zvanične institucije, pozorišta, televiziju…

DO VIĐENJA

— Zašto, pitamo mi?

— Pa evo, najprije televizija. Mi smo, doduše, zahvalni  emisiji »Pop non-stop« i njenom reditelju Ademiru Kenoviću koji je znalački iskoristio mogućnosti koje je naslutio ili osjetio kod nas. Ali, pogledajte naše TV drame i druge TV priredbe u kojima učestvuju naši mladi glumci. Sve je to smandrljano, dozlaboga neprofesionalno i neodgovorno. Nigdje šanse za mladog glumca. Pa onda kažemo kako nemamo glumaca, kako dovodimo ljude sa strane. Normalno, jer naši mladi nemaju pravu šansu, nemaju ime koje bi pokrilo i neku rutinski i bez žara odigranu ulogu…

— A, pozorišta?

— Svaka čast »Kamernom teatru«. Oni, kao što svi znamo, imaju stalno punu salu. Zašto? Zato što vode politiku odbira tekstova, reditelja, glumaca i svega ostalog što njihovom prostoru i ulozi odgovara. Oni nisu podilazili publici, oni su je odgajali i odgojili. Narodno pozorište, naprotiv, igra već davno prežvakane stvari na već predavno otužan način. Oni se sve više udaljavaju od svog imena Narodno, od naroda… Ma znate to i vi. ni vas ne viđam tamo, među onom malobrojnom publikom…

Šta da kažemo? Hajde da ostane na ovome: vidjećemo se tamo, u Narodno, kada vi u njemu budete igrali. Doviđenja na MES-u i kasnije.

Enver DIZDAR