TEATAR | ODJEK


Slobodan BLAGOJEVIĆ

KAKO POKRENUTI TOČAK?

22. Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije u Sarajevu

“Neformalna grupa teatrologa, kritičara i dramskih umjetnika koji su pratili 22. Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije u Sarajevu, sa željom da afirmira i podstakne istraživački rad u teatru, smatra da je predstava “Neko je ubio pjesmu”, teatra “Maska i pokret” iz Sarajeva, a u izvođenju Ive Kostović-Mandić i Petra Mandića, najprimjerenija prvobitnim intencijama ovog festivala i, samim tim, njegov najznačajniji događaj.
Predstava “Neko je ubio pjesmu”, teatra “Maska i pokret” iz Sarajeva, istražujući funkciju elemenata naizgled sporednih u dramskom teatru (maska, pokret, muzika) ostvarila je zaokruženu dramsku cjelinu.

Kao ljudi koji su godinama pratili ovaj festival i stasali na njegovim zasadima, a uzimajući u obzir mišljenja izrečena na Okruglom stolu kritike, ovim priznanjem nastojimo, i nastojaćemo, da održimo onu vatru koju je, s osnivanjem ‘Kamernog teatra 55’, kao prve male scene u Jugoslaviji, i sa osnivanjem Festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu rasplamsao njegov osnivač Jurislav Korenić i krug teatarskih entuzijasta koji od samog početka podržavaju ovaj festival.”

Tako je neformalna grupa teatrologa, kritičara i dramskih umjetnika, medu kojima je i potpisnik ovoga teksta, odlučila da svoju neformalnu nagradu, jedinu neinstitucionaliziranu nagradu ovog festivala, dodijeli teatru “Maska i pokret”. Više od toga, ovaj bi se tekst mogao shvatiti i kao manifest koji, ako u potpunosti i ne obuhvaća, ono bar inicira jedan budući sadržaj ovog festivala.

Više nego ijedne prethodne, ove se godine Festival sveo na smotru konvencionalnih repertoarskih predstava naših pozorišta. Čak se i prateća (ponoćna) smotra, koja je ranije obično prezentirala nova stremljenja neformalnih i studentskih grupa, makar i neuobličenih u estetskom smislu do kraja, ove godine svela na konvenciju ravnu zvaničnoj selekciji.

Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, malo po malo, postaje konvencionalnom smotrom, što je samo odraz konvencije jedne institucije u kojoj nema ni mladih, ni dinamičnijih, stvaralački potvrđenih ličnosti, kojima je stalo do toga da u Sarajevu razgore jednu pravu teatarsku atmosferu, ispunjenu traganjem, polemikom, istinskom pozorišnom provokacijom. Tu atmosferu je svojedobno stvorio i očuvavao Jurislav Korenić, da bi je današnji njegovi “nasljednici” počeli smještati u jedan građanski okvir, određen silnim kompromisima, “obzirima”, “pristojnostima”, itd. Možda krivica za ovo buržoaziranje festivala leži i negdje drugdje, ne samo u instituciji koja ga administrativno i potpuno nestvaralački vodi i programira, ali jednostavno ne mogu da vjerujem da su naše kazalište i sva njegova, institucionalna i neinstitucionalna traganja završili na ovim pukim građanskim formama koje su nam ovdje bile prezentirane.

Ako bi se ukratko sumiralo ono što smo vidjeli na ovom festivalu moglo bi se reći da smo vidjeli malo pozorišta, a puno literature. Puno proze (priče, realizma), a malo poezije (mašte, invencije). Puno mrtvačkog teatra, a malo svih ostalih. Kada smo vidjeli da se i Beckett počeo upisivati u akademce, mrtvake, divinizirajući sam sebe u vlastitoj režiji (zapadnoberlinski “Godot”), i kada smo se na primjeru “Godota” novosadskog pozorišta “Ujvideki Szinhaz” uvjerili da Beckett može stvarno biti mrtvak veći od svih mrtvih klasika, onda je zaista vrijeme da se ona jugoslavenska kazališta koja namjeravaju biti avangardna okrenu, ne unazad poput Kundering okretanja Diderotu (koje nam je prezentiralo kazalište “ITD”), ili još gore, ofenbahovskim ispraznostima Edena fon Horvata (kao što su to učinili Paolo Madeli i Jugoslovensko dramsko pozorište), već nečem novom, možda još nevidljivom, ali za što postoji dovoljno vidljivih naznaka da bismo ga se prihvatili sa angažmanom i žrtvom istinskih umjetnika.

“NEKO JE UBIO PJESMU”
Na takvu žrtvu su, gotovo jedini za sada, pristali Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić sa svojim (dvočlanim) teatrom “Maska i pokret”. Ono što su nam pružili u svojoj predstavi “Neko je ubio pjesmu” nezamjenjivo je i kao podsticaj da se ovaj festival sačuva u svojoj prvobitnoj zamisli, ali i kao jedno zaokruženo, estetski gotovo do kraja pročišćeno djelo. Tu zaokruženost ne treba poistovjetiti sa statičkom konačnošću forme, kakvu su imale gotovo sve ostale predstave ovog festivala. Mada dovršeno djelo u vlastitoj estetskoj strukturi, ono se svaki put iznova i značenjski i formalno otvara.

Iz predstave u predstavu tu se ponovo događa nešto bitno novo. Redukcija svega što se ukaže suvišnim nemilosrdna je. Od praizvedbe do danas predstava je doživjela pročišćavanje koje u građanskoj (da tako uvjetno kažem) dramaturgiji, iznikloj na pisanom tekstu nije moguće u takvom opsegu izvršiti. Dakle, možemo slobodno reći, to je predstava koja još uvijek traje. Većina ostalih, ovjenčanih “zlatnim lovorovim vjenčićima” zvaničnih žirija ovog festivala, vjerovatno su doživjele svoj kraj, svoju kulminacionu tačku u kojoj su se iscrple njihove eventualne umjetničke težnje.

U “radnim bilješkama” Ive Kostović-Mandić i Petra Mandića stoji: “… Uloga maske u predstavi ‘Neko je ubio pjesmu’ ne iscrpljuje se u banalnom pojašnjavanju, nije svedena na komunikaciju po principu ‘prepoznavanja tipa’; ovdje je maska dovedena u blisku vezu sa radnjom, ona je njen fizički znak. Tako se radnja saznaje putem djelovanja maske i istovremeno — maska ne ostaje kruta, ‘plošna’ (završena u sebi) tvorevina, sredstvo za ‘obezličavanje’, za praćenje zanimljivog zapleta, nego se i ona razvija putem radnje …”

Naravno, kada je riječ o ovakvom tipu pozorišta kritičarima se obično nameću poređenja sa nekim ranijim sličnim pokušajima, iz čega bi dalje mogli izvesti neku eventualnu tradiciju ovakvog pozorišta. Tako su u vezi s ovom predstavom pominjani Pinna Bausch i Schumannov teatar “Bread and Puppet”. Međutim, ovaj navedeni ulomak “radnih bilješki” Ive Kostović-Mandić i Petra Mandića samo nam potcrtava njihove različite intencije od, recimo, Schumannovog tretiranja maske, potcrtava ono što je vidljivo u njihovoj predstavi. Schumann insistira na izvjesnoj redukciji koja masku dovodi samo do jednog znaka, do jedne funkcije. To je njena likovnost. Neminovno, to dovodi i do određene statičnosti, do izostavljanje bilo kakve dramske napetosti i do gubljenja svakog mogućeg sadržaja poistovjećenog s dramskom radnjom.

Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić insistiraju na drami, a maska ne biva samo prateći znak, simbol određenog dešavanja, nego jednim od glavnih sudionika, protagonista te drame, njenih zapleta, tenzija, katarzi*… Dakle, maska je tu ona najvidljivija forma jednog sadržaja koji nikako ne ostaje u okvirima njenih formalnih, fizičkih uvjetovanosti, već se razvija i iznad i preko tog fizičkog plana.

Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić u tome uspijevaju, jer masku ne tretiraju isključivo kao likovnu predodžbu, simbol neke ideje; oni je stalno dovode u dramski odnos prema ostalim maskama, prema pokretu (cijeloj koreografskoj mreži), prema prostoru i prema muzici konačno. Iz takvog dramskog odnosa i dolazi do razvijanja, dinamiziranja funkcije maske, do njenog glumačkog, skoro da kažem karakternog, učešća u jednoj drami kojoj prisustvujemo.

Radnja se razvija zahvaljujući maskama (uz jednako učešće vanredne koreografije, muzike i vizualnog značenja cijelog scenskog prostora), a maske se “razvijaju — putem radnje”, kako to kažu sami autori. Toliko o razlikovanju tretmana maske teatra “Maska i pokret” i nekih sličnih realizacija u svjetskom pozorištu.

Robert Wilson je prilikom jednog gostovanja na BITEF-u rekao: “Naša je svijest mnogo složenija nego što možemo da iskažemo riječima.” l njegovo pozorište bilo je najveličanstvenijim izrazom drame koja se stvara ili uz odsustvo riječi, ili uz minimum njihove upotrebe, uglavnom kroz glasovne, foničke tretmane njihove, da kažem čulnosti, ali ne i njihovih ideja. Ne bih želio dovoditi teatar “Maska i pokret” u nekakvu značajnu vezu s pozorištem Boba Wilsona, ali mislim da ih spaja jedna težnja ka univerzalizaciji pozorišnog znaka kroz sintezu određenih elemenata koji “ne predstavljaju više nikakvu barijeru” (Wilson) u razumijevanju kod najrazličitijih etničkih skupina i najrazličitijih tipova svijesti.

Ono što želim naročito istaći u vezi s ovim teatrom i ovom predstavom to je da njihovi simboli, do kojih izrastaju pojedine čisto ljudske drame unutar predstave, ili cijela mreža tih simbola spojenih i u neke arhetipske znakove, ne zahtijevaju isključivo racionalno razrješavanje i tumačenje da bi se kao suvisli održali.
Razumijevanje tih simbola i cijele ove predstave odvija se na pravi način samo u trenutku njena odigravanja na jednom nerazdruživom emotivno-intelektualnom planu koji ne zahtijeva onu vrstu razrješavanja značenja koja se svode do “prepoznavanja tipa”. Mi prije svega uživamo, čulno uživamo u onom što se pred nama dešava, a nije li to i jedna od osnovnih, pomalo zaboravljenih, funkcija pozorišta. Svaka literarizacija ovdje izostaje. Rekao bih da predstava ima jednu poetsku strukturu, a sva značenja iskrsavaju na isti onaj način kako to biva u pjesmi. Ono što zovemo radnjom, dakle, nije podložno bilo kakvom pojašnjavanju već, zapravo, omogućava niz asocijacija i određenih asocijativnih skupina otvorenih prema značenjima same suštine estetskog.

Ovo je direktno pozorište, poput najvećeg pozorišta koje ja poznajem, pozorišta Roberta Wilsona, pozorište koje ne traži nikakvih posredništava da bi djelovalo na nas. Ovako nekako i zamišljam buduću dezantropomorfizirajuću funkciju estetskog znaka u pozorištu. Nevidljivo djeluje na nas putem vidljivog. A najnužniji oblici tog vidljivog ovdje su pokret, slika, muzika. Dakle, sve ono što isključuje bilo kakvu prozu, ili što je svodi na minimum određene priče.

Vjerujem da će Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić, hodeći ovim putem gdje su žrtve ne samo neminovne, nego i potrebne radi vlastite stalne dokonformizacije (što u institucionalnim teatrima ide mnogo teže), napraviti neku još veću i snažniju, veliku predstavu ne samo našeg pozorišta. Za to imaju sve predispozicije. Jedna od njih zove se “Neko je ubio pjesmu”, predstava koju zvanični žiri, okoštao u svojoj institucijskoj funkciji, nije ni pomenuo.

Slobodan BLAGOJEVIĆ

TEATAR | ODJEK


Slobodan BLAGOJEVIĆ

KAKO POKRENUTI TOČAK?

22. Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije u Sarajevu

“Neformalna grupa teatrologa, kritičara i dramskih umjetnika koji su pratili 22. Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije u Sarajevu, sa željom da afirmira i podstakne istraživački rad u teatru, smatra da je predstava “Neko je ubio pjesmu”, teatra “Maska i pokret” iz Sarajeva, a u izvođenju Ive Kostović-Mandić i Petra Mandića, najprimjerenija prvobitnim intencijama ovog festivala i, samim tim, njegov najznačajniji događaj.
Predstava “Neko je ubio pjesmu”, teatra “Maska i pokret” iz Sarajeva, istražujući funkciju elemenata naizgled sporednih u dramskom teatru (maska, pokret, muzi¬ka) ostvarila je zaokruženu dramsku cjelinu.
Kao ljudi koji su godinama pratili ovaj festival i stasali na njegovim zasadima, a uzimajući u obzir mišljenja izrečena na Okruglom stolu kritike, ovim priznanjem nastojimo, i nastojaćemo, da održimo onu vatru koju je, s osnivanjem ‘Kamernog teatra 55’, kao prve male scene u Jugoslaviji, i sa osnivanjem Festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu rasplamsao njegov osnivač Jurislav Korenić i krug teatarskih entuzijasta koji od samog početka podržavaju ovaj festival.”
Tako je neformalna grupa teatrologa, kritičara i dramskih umjetnika, medu kojima je i potpisnik ovoga teksta, odlučila da svoju neformalnu nagradu, jedinu neinstitucionaliziranu nagradu ovog festivala, dodijeli teatru “Maska i pokret”. Više od toga, ovaj bi se tekst mogao shvatiti i kao manifest koji, ako u potpunosti i ne obuhvaća, ono bar inicira jedan budući sadržaj ovog festivala.
Više nego ijedne prethodne, ove se godine Festival sveo na smotru konvencionalnih repertoarskih predstava naših pozorišta. Čak se i prateća (ponoćna) smotra, koja je ranije obično prezentirala nova stremljenja neformalnih i studentskih grupa, makar i neuobličenih u estetskom smislu do kraja, ove godine svela na konvenciju ravnu zvaničnoj selekciji.
Festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, malo po malo, postaje konvencionalnom smotrom, što je samo odraz konvencije jedne institucije u kojoj nema ni mladih, ni dinamičnijih, stvaralački potvrđenih ličnosti, kojima je stalo do toga da u Sarajevu razgore jednu pravu teatarsku atmosferu, ispunjenu traganjem, polemikom, istinskom pozorišnom provokacijom. Tu atmosferu je svojedobno stvorio i očuvavao Jurislav Korenić, da bi je današnji njegovi “nasljednici” počeli smještati u jedan građanski okvir, određen silnim kompromisima, “obzirima”, “pristojnostima”, itd. Možda krivica za ovo buržoaziranje festivala leži i negdje drugdje, ne samo u instituciji koja ga administrativno i potpuno nestvaralački vodi i programira, ali jednostavno ne mogu da vjerujem da su naše kazalište i sva njegova, institucionalna i neinstitucionalna traganja završili na ovim pukim građanskim formama koje su nam ovdje bile prezentirane.
Ako bi se ukratko sumiralo ono što smo vidjeli na ovom festivalu moglo bi se reći da smo vidjeli malo pozorišta, a puno literature. Puno proze (priče, realizma), a malo poezije (mašte, invencije). Puno mrtvačkog teatra, a malo svih ostalih. Kada smo vidjeli da se i Beckett počeo upisivati u akademce, mrtvake, divinizirajući sam sebe u vlastitoj režiji (zapadnoberlinski “Godot”), i kada smo se na primjeru “Godota” novosadskog pozorišta “Ujvideki Szinhaz” uvjerili da Beckett može stvarno biti mrtvak veći od svih mrtvih klasika, onda je zaista vrijeme da se ona jugoslavenska kazališta koja namjeravaju biti avangardna okrenu, ne unazad poput Kundering okretanja Diderotu (koje nam je prezentiralo kazalište “ITD”), ili još gore, ofenbahovskim ispraznostima Edena fon Horvata (kao što su to učinili Paolo Madeli i Jugoslovensko dramsko pozorište), već nečem novom, možda još nevidljivom, ali za što postoji dovoljno vidljivih naznaka da bismo ga se prihvatili sa angažmanom i žrtvom istinskih umjetnika.
“NEKO JE UBIO PJESMU”
Na takvu žrtvu su, gotovo jedini za sada, pristali Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić sa svojim (dvočlanim) teatrom “Maska i pokret”. Ono što su nam pružili u svojoj predstavi “Neko je ubio pjesmu” nezamjenjivo je i kao podsticaj da se ovaj festival sačuva u svojoj prvobitnoj zamisli, ali i kao jedno zaokruženo, estetski gotovo do kraja pročišćeno djelo. Tu zaokruženost ne treba poistovjetiti sa statičkom konačnošću forme, kakvu su imale gotovo sve ostale predstave ovog festivala. Mada dovršeno djelo u vlastitoj estetskoj strukturi, ono se svaki put iznova i značenjski i formalno otvara.
Iz predstave u predstavu tu se ponovo događa nešto bitno novo. Redukcija svega što se ukaže suvišnim nemilosrdna je. Od praizvedbe do danas predstava je doživjela pročišćavanje koje u građanskoj (da tako uvjetno kažem) dramaturgiji, iznikloj na pisanom tekstu nije moguće u takvom opsegu izvršiti. Dakle, možemo slobodno reći, to je predstava koja još uvijek traje. Većina ostalih, ovjenčanih “zlatnim lovorovim vjenčićima” zvaničnih žirija ovog festivala, vjerovatno su doživjele svoj kraj, svoju kulminacionu tačku u kojoj su se iscrple njihove eventualne umjetničke težnje.
U “radnim bilješkama” Ive Kostović-Mandić i Petra Mandića stoji: “… Uloga maske u predstavi ‘Neko je ubio pjesmu’ ne iscrpljuje se u banalnom pojašnjavanju, nije svedena na komunikaciju po principu ‘prepoznavanja tipa’; ovdje je maska dovedena u blisku vezu sa radnjom, ona je njen fizički znak. Tako se radnja saznaje putem djelovanja maske i istovremeno — maska ne ostaje kruta, ‘plošna’ (završena u sebi) tvorevina, sredstvo za ‘obezličavanje’, za praćenje zanimljivog zapleta, nego se i ona razvija putem radnje …”
Naravno, kada je riječ o ovakvom tipu pozorišta kritičarima se obično nameću poređenja sa nekim ranijim sličnim pokušajima, iz čega bi dalje mogli izvesti neku eventualnu tradiciju ovakvog pozorišta. Tako su u vezi s ovom predstavom pominjani Pinna Bausch i Schumannov teatar “Bread and Puppet”. Međutim, ovaj navedeni ulomak “radnih bilješki” Ive Kostović-Mandić i Petra Mandića samo nam potcrtava njihove različite intencije od, recimo, Schumannovog tretiranja maske, potcrtava ono što je vidljivo u njihovoj predstavi. Schumann insistira na izvjesnoj redukciji koja masku dovodi samo do jednog znaka, do jedne funkcije. To je njena likovnost. Neminovno, to dovodi i do određene statičnosti, do izostavljanje bilo kakve dramske napetosti i do gubljenja svakog mogućeg sadržaja poistovjećenog s dramskom radnjom.
Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić insistiraju na drami, a maska ne biva samo prateći znak, simbol određenog dešavanja, nego jednim od glavnih sudionika, protagonista te drame, njenih zapleta, tenzija, katarzi*… Dakle, maska je tu ona najvidljivija forma jednog sadržaja koji nikako ne ostaje u okvirima njenih formalnih, fizičkih uvjetovanosti, već se razvija i iznad i preko tog fizičkog plana.
Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić u tome uspijevaju, jer masku ne tretiraju isključivo kao likovnu predodžbu, simbol neke ideje; oni je stalno dovode u dramski odnos prema ostalim maskama, prema pokretu (cijeloj koreografskoj mreži), prema prostoru i prema muzici konačno. Iz takvog dramskog odnosa i dolazi do razvijanja, dinamiziranja funkcije maske, do njenog glumačkog, skoro da kažem karakternog, učešća u jednoj drami kojoj prisustvujemo. Radnja se razvija zahvaljujući maskama (uz jednako učešće vanredne koreografije, muzike i vizualnog značenja cijelog scenskog prostora), a maske se “razvijaju — putem radnje”, kako to kažu sami autori. Toliko o razlikovanju tretmana maske teatra “Maska i pokret” i nekih sličnih realizacija u svjetskom pozorištu.
Robert Wilson je prilikom jednog gostovanja na BITEF-u rekao: “Naša je svijest mnogo složenija nego što možemo da iskažemo riječima.” l njegovo pozorište bilo je najveličanstvenijim izrazom drame koja se stvara ili uz odsustvo riječi, ili uz minimum njihove upotrebe, uglavnom kroz glasovne, foničke tretmane njihove, da kažem čulnosti, ali ne i njihovih ideja. Ne bih želio dovoditi teatar “Maska i pokret” u nekakvu značajnu vezu s pozorištem Boba Wilsona, ali mislim da ih spaja jedna težnja ka univerzalizaciji pozorišnog znaka kroz sintezu određenih elemenata koji “ne predstavljaju više nikakvu barijeru” (Wilson) u razumijevanju kod najrazličitijih etničkih skupina i najrazličitijih tipova svijesti.
Ono što želim naročito istaći u vezi s ovim teatrom i ovom predstavom to je da njihovi simboli, do kojih izrastaju pojedine čisto ljudske drame unutar predstave, ili cijela mreža tih simbola spojenih i u neke arhetipske znakove, ne zahtijevaju isključivo racionalno razrješavanje i tumačenje da bi se kao suvisli održali.
Razumijevanje tih simbola i cijele ove predstave odvija se na pravi način samo u trenutku njena odi-gravanja na jednom nerazdruživom emotivno-intelektualnom planu koji ne zahtijeva onu vrstu razrješavanja značenja koja se svode do “prepoznavanja tipa”. Mi prije svega uživamo, čulno uživamo u onom što se pred nama dešava, a nije li to i jedna od osnovnih, pomalo zaboravljenih, funkcija pozorišta. Svaka literarizacija ovdje izostaje. Rekao bih da predstava ima jednu poetsku strukturu, a sva značenja iskrsavaju na isti onaj način kako to biva u pjesmi. Ono što zovemo radnjom, dakle, nije podložno bilo kakvom pojašnjavanju već, zapravo, omogućava niz asocijacija i određenih asocijativnih skupina otvorenih prema značenjima same suštine estetskog.
Ovo je direktno pozorište, poput najvećeg pozorišta koje ja poznajem, pozorišta Roberta Wilsona, pozorište koje ne traži nikakvih posredništava da bi djelovalo na nas. Ovako nekako i zamišljam buduću dezantropomorfizirajuću funkciju estetskog znaka u pozorištu. Nevidljivo djeluje na nas putem vidljivog. A najnužniji oblici tog vidljivog ovdje su pokret, slika, muzika. Dakle, sve ono što isključuje bilo kakvu prozu, ili što je svodi na minimum određene priče.
Vjerujem da će Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić, hodeći ovim putem gdje su žrtve ne samo neminovne, nego i potrebne radi vlastite stalne dokonformizacije (što u institucionalnim teatrima ide mnogo teže), napraviti neku još veću i snažniju, veliku predstavu ne samo našeg pozorišta. Za to imaju sve predispozicije. Jedna od njih zove se “Neko je ubio pjesmu”, predstava koju zvanični žiri, okoštao u svojoj institucijskoj funkciji, nije ni pomenuo.

Slobodan BLAGOJEVIĆ