POSVEĆENO POZORIŠTE | SVIJET


Jadranka VRANIĆ-BOŽOVIĆ

MASKE U POKRETU

Pozorišni eksperiment grupe »Maska ipokret«, koju čini samo dvoje glumaca, naišao je na dobar prijem publike i teatrologa, ali njegovim akterima smeta štoje to odobravanje, ipak, ravnodušno.

Izabravši privlačan, ali i neizvjestan status slobodnih umjetnika, Iva i Petar Mandić već pet godina stvaraju predstave koje svojim izvedbama uzbuđuju publiku svih uzrasta i profila. Maske, tijela i muzika jedini su elementi pozorišta »Maska i pokret«, ali u variranju njihovih izražajnih mogućnosti i istraživanju odnosa u koje se mogu staviti, oni ne samo da govore i komuniciraju novim pozorišnim jezikom nego tvore i jednu čudesnu stvarnost u kojoj se prepliću najrazličitija značenja.
Pet godina rada, pet različitih predstava od kojih su neke igrane i po šezdesetak puta — broj koji sam po sebi nešto govori i na kome im mogu pozavidjeti mnoga pozorišta. Na MES-u 1981. godine, za predstavu »Neko je ubio pjesmu«, dobili su Venovu nagradu za najosmišljeniji eksperiment i specijalnu nagradu grupe teatrologa, kritičara i dramskih umjetnika za pozorišni događaj koji je najprimjereniji prvobitnim intencijama ovog festivala.
Igrali su na gotovo svim festivalima, smotrama i pozorišnim centrima u zemlji. Učestvovali su na čuvenom Festivalu of Fools u Amsterdamu, a na XV intemacionalnom Festival de Teatro de Sitches u Barceloni, u konkurenciji svjetskih profesionalnih pozorišta, dobili su nagradu Cau Ferrat za majstorsku upotrebu maske i estetsku vrijednost predstave. Upravo su se vratili sa gostovanja na Dubrovačkim Ijetnim igrama, gdje je iyvedena premijera njihove nove predstave »Uvertira za jedan rekvijem«.

UZ POMOĆ MUZIKE

• Svaka vaša predstava otkriva nove mogućnosti izražavanja kroz masku, pokret i muziku. Da li je Uvertira za jedan rekvijem dio tog istraživanja?
– Ona je sinteza svih onih mogućnosti kojima smo se u ranijim predstavama pojedinačno bavili. Osim toga, prije smo muziku birali sa plcča, ona, dakle, ma kako sretno bila odabrana, nije bila određena predstavom. U dvije posljednje predstave, medutim, sarađivali smo sa Viadimirom Kostovićem, koji je napisao muziku za »Priču o plavom cvijeću« i »Uvertiru za jedan rekvijem«.
Radili smo u istom stanu u kom se nalazio i improvizovan tonski studio, tako da smo imali apsolutni uvid u svaki ton. Scene su prepričavane bezbroj puta sve dok nisu oživljene u imaginaciji kompozitora. Ostvarila se jedna nevjerovatna, gotovo metafizička veza izmedu maski koje su se pravile u jednoj i muzike koja je nastajaia u drugcj sobi. Mislim da je jedino tako moguće praviti muziku za naše predstave.

• Spomenuli ste dječiju predstavu »Priča o plavom cvijeću«. Kako su je djeca primila?
– Djeca su pokazala izvanredno razumijevanje. Uobičajeno je da se dječije predstave prave sa mnogo gegova. Pokušaii smo to da izbjegnemo. Zašto već tu servirati šablone? Dječaci i djevojčice imaju smisla upravo za ovakvu poetsku fabulu, iluziju, bajku od početka do kraja. To ne treba rušiti.

• Malo je pozorišta koja se potpuno posvećuju istraživanju pojedinih elemenata kao što vi činite. Mislite li da to zahtijeva ozbiljniji teoretski pristup vašim predstavama?
– Naš bi rad bio potpuno uzaludan kada se iz njega ne bi izvukle neke opšte stvari. Kritika se nama bavila uglavnom opisno, impresionistički. Čini se da je već nakon prve predstave formiran kliše prihvatanja pozorišta »Maska i pokret« i da će ono biti prihvaćeno ma kakva pomijeranja mi unosili. Ta odobravajuća ravnodušnost, kojom je popraćena svaka naša predstava, može da guši motivaciju za daljim radom.

• Da li je to uopšte moguće nakon jednog gledanja predstave? Vi nemate svoju scenu, niste na repertoaru nijednog pozorišta.
– Trebalo bi ponovo gledati predstavu, ali njih su mogli vidjeti dva puta samo oni koji su sa nama putovaii na gostovanja.

SAMI SVOJI MAJSTORI

• Kada ste počinjali sa radom okupili ste grupu od desetak ljudi. Razmišljste li sada o proširenju ansambla, možda na profesionalnijoj osnovi?
– Nema govora o proširenju ansambla jer igrati s nama značilo bi ući u naš život. Osim toga, u pravljenju i izvođenju predstava namećemo sebi despotski ritam, pa bi isto očekivali i od svakoga ko bi radio sa nama.

• Pored toga što ste kompletni autori, vi obavljate i niz tehničkih poslova, sve ono što u institucionalnom pozoriitu radi cijeli pozorišni aparat.
– Mislim da predstave ne bi bile to što jesu da mi u svemu nemamo svoje prste. U nekim velikim pororištima posmatrali smo brojne inspicijente, garderobere, šminkere… glumca kako dolazi iza scene i kako mu odmah dodaju novi rekvizit. Sva ta hijerarhija u nas je nepotrebna. Da glumac malo duže drži svoj rekvizit u ruci, da je ikada zakucao ekser u pod scene, namakao zavjesu, sigurno bi se mnogo prisnije osjećao u pozorištu. Mi smo tokom gostovanja ovladali mnogim zanatima, barem toliko da sami sebi možemo namjestiti scenu, pa nam se dešavalo da nam nakon toga prilaze i pitaju nas a gdje su izvođači.
Praveći maske, kostime, scenografiju, mi potpuno učestvujemo i u materijalnom nastajanju predstave.

• Izvršili ste reduciranost pozorišnog jezika na masku, pokret i muziku. Kako se ostvaruje komunikacija?
– Već sama slika, likovni sloj, nudi mnoštvo značenja, a tu su još muzika i radnja. Sve skupa nužno stvara metaforu, simbol čija značenja treba usmjeriti i kontrolisati. Glumac koii rječju prenosi svoju poruku može načiniti i neki suvišni pokret ili zaboraviti da ga napravi a da ona ipak bude jasna. Pozorište, međutim, čija se značenja »čitaju« putem pokreta, mora da odustane od svake improvizacije. Vježbamo klasični balet – ne da bismo koristili njegove elemente u predstavi nego da bismo stekli preciznost u svom pokretu. Čini nam se da pozorištima koja rade sa maskom nedostaje upravo ta preciznost.

EVROPSKA TURNEJA

• U januaru, prošle godine, gostovall ste u Amsterdamu. Bile su ugovorane dvije predstave, a vi ste ostaii nekollko mjeseci. Kako je došlo do te saradnje?
– Pošto smo odigrali premijeru »Ispovijest gospođice Leopoldine« pokazalo se da vlada veliki interes za ovakvu vrstu pozorišta. Neočekivano smo dobili dobre kritike. Pozorišni institut je presnimio video-snimke naših predstava i povezao nas sa drugim pozorištima. To nam je pomoglo da ugovorimo niz gostovanja. Igrali smo dvadeset četiri predstave i uporedo držali kurseve o radu sa maskom. Vrlo smo zadovoljni onim što smo uradili jer je konkurencija velika. Pozorišni program se formira većinom od gostovanja tako da smo imali priliku da gledamo pozorišta iz cijelog svijeta.

ŠTA SADA PLANLRATE?
– Sa novom predstavom prvo gostujemo u Skoplju. Čekamo da nam se završi propagandni materijal, a onda predstoji turneja po Zapadnoj Evropi.

Jadranka VRANIĆ-BOŽOVIĆ

KULTURA | 22. MESS


Dalibor FORETIĆ, theatre critic

POEZIJA MASKE

Predstava »Netko je ubio pjesmu« u izvedbi grupe »Maska i pokret« iz Sarajeva podsjeća na slavne MESS-ovske dane istraživanja

Jedini događaj, koji nas je na ovogodišnjem Festivalu malih i eksperimentalnih scena podsjetio na one sjajne i slavne MESS-ovske dane strasnih istraživanja suštine fenomena kazališta i granica njegovih mogućnosti kao medija – dogodio se u četvrtak, u umjetničkom okupljalištu »Collegium Artisticum«, u Skenderiji. Iznenađenje je to veće što su protagonisti iz Sarajeva, koje se, unatoč tome što je sjedište najznačajnijeg jugoslavenskog festivala avangardnih kazališnih stremljenja, nije dosad baš previše isticalo u kazališnim istraživanjima, iako je na tom planu bilo pokušaja. Oni se zovu Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić, supružnici i kazališni zaljubljenici: njihova grupa nosi naslov »Maska i pokret«, a predstava »Netko je ubio pjesmu«.

Ta predstava, koja traje jedva četrdesetak minuta, pripada onom posvećenom, kreigovskom prostoru kazališta, u kojem se s pomoću maske i pokreta, u ritmu glazbe pokušava scenski ostvariti pjesnička slika i metafora, živi teatar. U njihovu teatru nema riječi. Njih dvoje animiraju naizmjence desetak velikih maski koje prekrivaju samo glavu ili, pak, cijelo tijelo. Glazba je ritmički pokretač zbivanja, pa iako se ne izgovara ni jedna jedina riječ, struktura predstave je ipak eminentno dramska: ne radi se ni o glazbenom, ni o baletnom kazalištu, već prije svega o dramskom zbivanju.

Na planu animiranja maske njihova predstava ima neke sličnosti s istraživanjima koje provodi Petar Schumann i njegova grupa »Bread and Puppet«. Na planu istraživanja mogućnosti pokreta kao dramskog izražajnog sredstva njihovi se scenski rezultati približavaju postulatima teatra koje propovijeda Njemica Pina Bausch.

Ali, unatoč tome Iva i Petar Mandić su samosvojni. Njihova igra uvodi nas u pomalo mistične sfere teatra u kojoj je čist, brižljivo oblikovan poetski simbol jedina vrijednost, s pomoću koje kazališni čin u svojoj efemernosti želi korespondirati s vjećnošću. Priča koju maskom, pokretom i glazbom oni dočaravaju, jednostavna je, ali nabijena emocijama i pjesničkim značenjima. Ona govori o Agavi, plemenitoj lutki, možda velikoj božici, možda pramajci dionizijskog kulta plesa i pjesme, a u svakom slučaju simboličnom praiskonu ljudskog nagona i potrebe za poezijom, koja biva uništena od vlastite djece, ali unatoč unakažavanju, ubijanju, mučenju i sahranjivanju ona ostaje živa, makar i na smetlištu svijeta.

Predstava ne želi proizvoditi neka precizna i doslovna značenja, ona radi na ovom tajanstvenom fluidu što struji između izvođača i gledaoca, predajući mu svoja značenja da ih on sam u svom intimitetu dešifrira i protumači, i, što je najvažnije, doživi. Taj su nepatvoreni trenutak scenske poezije Iva i Petar Mandić dočarali sugestivnošću svojih grotesknih, velikih maski, njihovom dirljivo jednostavnom animacijom, strogo kontroliranim, a ipak više prirodnim nego baletno izvještaćenim pokretom, čudesnom glazbom za koju smo obaviješteni da je rekonstrukcija starogrčkih zapisa glazbe koja je pratila njihove kazališne predstave.

Glavni događaj MESS-a u četvrtak trebao je biti nastup Jugloslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda s dramom Odona von Horvatha »Don Juan se vraća iz rata«, u režiji Pavla Magellija. Ne možemo mnogo reći o toj predstavi, jer se s njom dogodilo nešto što je nezapamćeno u našoj kazališnoj praksi – više od polovice teksta nisu mogli ćuti ni oni gledaoci koji su sjedili u prvim redovima.

Ne znamo što se dogodilo s njenim glumcima, što je bio pravi razlog tako nezapamćeno nebrižIjiva odnosa prema festivalskoj publici. Oni koji su je gledali u Beogradu, tvrde da je predstava inače znatno bolja. Ali i po onome što se iz takve izvedbe dalo razabrati, iz njene trome, mutave i mlitave igre teško da joj je trebalo biti mjesta na festivalu.

Ne pamtim kada se dogodilo da je inače strpljiva i predana sarajevska publika jednu predstavu na kraju ispratila zvižducima. S pravom, isto kao što je samo sat-dva kasnije, u noćnom programu, urnebesnim pljeskom na kraju pozdravila satirični »One Man show« Paje Ninćića, jedan nepatvoreni histrionski trenutak pravoga glumca i pravoga kazališta, koji ne koketira ni sa kakvim modernizmom, ali zato sjajno korespondira s publikom, hraneći je onim što je čovjeku najpotrebnije – zdravim i sočnim smijehom.

DALIBOR FORETIĆ