DUBROVAČKE LJETNE IGRE |


GOSTOVANJE „TEATRA MASKA I POKRET” IZ SARAJEVA

ČUDESNO ANIMIRANE MASKE

Gostovanje „Teatra maska i pokret’ iz Sarajeva pri samom završetku dramskog programa i Dubrovačkih Ijetnih igara bio je interesantan i osvježavajući doživljaj na Igrama.

Šteta je što su Sarajlije nastupile u vrtu škole Centar, u prostoru koji, da nitko ne zna zašto, ne leži festivalskoj publici i u prostoru koji nije na uobičajen način bio obilježen upozorenjima o tom događaju.

To što smo vidjeli od Sarajlija, odnosno teatra čiji su jedini članovi Iva i Petar Mandić, bilo je majstorstvo u animiranoj maski. Ovi se umjetnici dugo gpdina bave maskom i pokretom kao kazališnim izrazom, i predstavom „Uvertira za jedan rekvijem” pokazali su pravo majstorstvo.

Pokazali su u stvari kako maska može biti jedan okvir za određen tip, za određen karakter u okviru kojeg se pokretom i primjernom koreografijom može ostvariti reljefni lik. Maska je u stvari i određena mogućnost likovnog istraživanja i izražavanja, kao i scenskog eksperimenta Ive i Petra Mandića koji su autori scenarija, maski, koreografije i izvođači.

Te mogućnosti ovi umjetnici dobro znaju pa bez teškoća uspješno u predstavi ostvaruju iskrenost i čistoću igre i izraza. Reći ćemo i to da je prava šteta što je mali dio festivalske publike vidio ovu predstavu, a šteta je i što je ona prema programu bila prikazana samo jedanput.

(M. J.)

KULTURA | 22. MESS


Dalibor FORETIĆ, theatre critic

POEZIJA MASKE

Predstava »Netko je ubio pjesmu« u izvedbi grupe »Maska i pokret« iz Sarajeva podsjeća na slavne MESS-ovske dane istraživanja

Jedini događaj, koji nas je na ovogodišnjem Festivalu malih i eksperimentalnih scena podsjetio na one sjajne i slavne MESS-ovske dane strasnih istraživanja suštine fenomena kazališta i granica njegovih mogućnosti kao medija – dogodio se u četvrtak, u umjetničkom okupljalištu »Collegium Artisticum«, u Skenderiji. Iznenađenje je to veće što su protagonisti iz Sarajeva, koje se, unatoč tome što je sjedište najznačajnijeg jugoslavenskog festivala avangardnih kazališnih stremljenja, nije dosad baš previše isticalo u kazališnim istraživanjima, iako je na tom planu bilo pokušaja. Oni se zovu Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić, supružnici i kazališni zaljubljenici: njihova grupa nosi naslov »Maska i pokret«, a predstava »Netko je ubio pjesmu«.

Ta predstava, koja traje jedva četrdesetak minuta, pripada onom posvećenom, kreigovskom prostoru kazališta, u kojem se s pomoću maske i pokreta, u ritmu glazbe pokušava scenski ostvariti pjesnička slika i metafora, živi teatar. U njihovu teatru nema riječi. Njih dvoje animiraju naizmjence desetak velikih maski koje prekrivaju samo glavu ili, pak, cijelo tijelo. Glazba je ritmički pokretač zbivanja, pa iako se ne izgovara ni jedna jedina riječ, struktura predstave je ipak eminentno dramska: ne radi se ni o glazbenom, ni o baletnom kazalištu, već prije svega o dramskom zbivanju.

Na planu animiranja maske njihova predstava ima neke sličnosti s istraživanjima koje provodi Petar Schumann i njegova grupa »Bread and Puppet«. Na planu istraživanja mogućnosti pokreta kao dramskog izražajnog sredstva njihovi se scenski rezultati približavaju postulatima teatra koje propovijeda Njemica Pina Bausch.

Ali, unatoč tome Iva i Petar Mandić su samosvojni. Njihova igra uvodi nas u pomalo mistične sfere teatra u kojoj je čist, brižljivo oblikovan poetski simbol jedina vrijednost, s pomoću koje kazališni čin u svojoj efemernosti želi korespondirati s vjećnošću. Priča koju maskom, pokretom i glazbom oni dočaravaju, jednostavna je, ali nabijena emocijama i pjesničkim značenjima. Ona govori o Agavi, plemenitoj lutki, možda velikoj božici, možda pramajci dionizijskog kulta plesa i pjesme, a u svakom slučaju simboličnom praiskonu ljudskog nagona i potrebe za poezijom, koja biva uništena od vlastite djece, ali unatoč unakažavanju, ubijanju, mučenju i sahranjivanju ona ostaje živa, makar i na smetlištu svijeta.

Predstava ne želi proizvoditi neka precizna i doslovna značenja, ona radi na ovom tajanstvenom fluidu što struji između izvođača i gledaoca, predajući mu svoja značenja da ih on sam u svom intimitetu dešifrira i protumači, i, što je najvažnije, doživi. Taj su nepatvoreni trenutak scenske poezije Iva i Petar Mandić dočarali sugestivnošću svojih grotesknih, velikih maski, njihovom dirljivo jednostavnom animacijom, strogo kontroliranim, a ipak više prirodnim nego baletno izvještaćenim pokretom, čudesnom glazbom za koju smo obaviješteni da je rekonstrukcija starogrčkih zapisa glazbe koja je pratila njihove kazališne predstave.

Glavni događaj MESS-a u četvrtak trebao je biti nastup Jugloslavenskog dramskog pozorišta iz Beograda s dramom Odona von Horvatha »Don Juan se vraća iz rata«, u režiji Pavla Magellija. Ne možemo mnogo reći o toj predstavi, jer se s njom dogodilo nešto što je nezapamćeno u našoj kazališnoj praksi – više od polovice teksta nisu mogli ćuti ni oni gledaoci koji su sjedili u prvim redovima.

Ne znamo što se dogodilo s njenim glumcima, što je bio pravi razlog tako nezapamćeno nebrižIjiva odnosa prema festivalskoj publici. Oni koji su je gledali u Beogradu, tvrde da je predstava inače znatno bolja. Ali i po onome što se iz takve izvedbe dalo razabrati, iz njene trome, mutave i mlitave igre teško da joj je trebalo biti mjesta na festivalu.

Ne pamtim kada se dogodilo da je inače strpljiva i predana sarajevska publika jednu predstavu na kraju ispratila zvižducima. S pravom, isto kao što je samo sat-dva kasnije, u noćnom programu, urnebesnim pljeskom na kraju pozdravila satirični »One Man show« Paje Ninćića, jedan nepatvoreni histrionski trenutak pravoga glumca i pravoga kazališta, koji ne koketira ni sa kakvim modernizmom, ali zato sjajno korespondira s publikom, hraneći je onim što je čovjeku najpotrebnije – zdravim i sočnim smijehom.

DALIBOR FORETIĆ