SARAJEVSKE NOVINE | IVA I PETAR, MANDIĆEVI


D. HADZIHASANOVlĆ, theatre critic

LICE ZA MASKU

Naš teatar je jedan novi model pozorišta

Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić, jednako teatar »Maska i pokret«. Prošle godine su oduševili i pobrali nagrade na MES-u. Ove godine — nastup u Holandiji i veoma dobre kritike. Preksinoć —’ sarajevska premijera nove predstave »Ispovijest gospođice Leopoldine« odlično prihvaćene od (većinom mlade) publike.
U »Ispovijesti gospođice Leopoldine« nije izgovorena nijedna riječ, kao i u prethodnoj predstavi ovog mladog teatra »Neko je ubio pjesmu«. Ipak, ove dvije predstave se umnogove razlikuju. U prvoj — mnoštvo maski, izrazito jarke boje, u drugoj dominira crno-bijeli ton. Ovaj teatar je tragalački.

OBIČNA PRIČA

Pitamo Ivu i Peru dokle su stigli u svojim istraživanjima.
— U našoj novoj predstavi nema atrakcije niti onog prevashodno likovnog sloja (na. čemu su nam neki i zamjerili). »Ispovijest« je obična priča koja daje dovoljno prostora postepenom razvijanju lika. Maska u ovoj predstavi omogućava miješanje realnosti i imaginacije. Željeli smo maski dati unutarnji život, omogućiti joj da razvija lik kroz radnju i time još jednom dokazati da maska nije samo likovna forma nego je prvenstveno sredstvo teatarskog izraza.

Predstavu je prva vidjela holandska publika?
— U toku januara i februara boravili smo u Amsterdamu gdje smo odigrali četiri predstave. Razlog što je premijera »Ispovijesti« bila u Holandiji — jednostavno nismo imali vremena da je ovdje odigramo, a već smo imali zakazano gostovanje u Amsterdamu.

Da li se holandsko pozorišle razlikuje od našeg da li je istina da mi još uvijek »kaskamo« za savremenim teatarskim kretanjima?
— Holandsko pozorište radi na potpuno drugačijem principu od našeg. Naime, tamo nema pozorišnih ansambala. Postoje pozorišne kuće koje angažuju ansamble i grupe, tako da oni imaju sasvim drugačiji repertoar — svake večeri igra se nešto novo i igra neko drugi. To je veoma interesantan i dobar metod jer omogućuje mladim ljudima koji imaju šta reći u pozorištu i da to kažu. Zbog toga se ne može govoriti o nekom pozorištu koje ima nacionalna obilježja. Prije se može reći da je holandsko pozorište internacionalno. Kada smo mi bili tamo, gostovali su Japanci i Britanci.

Kako vas je prihvatila holandska publika?
— Njihova je publika prijemčiva za nove stvari i zbog toga smo izvanredno bili prihvaćeni i od njih a i od pozorišne javnosti. Dobili smo poziv da gostujemo u maju i junu u nekoliko holandskih gradova. Sem toga ćemo imati svoju »radionicu«, zapravo držaćemo kurs o pravljenju maski i igri s maskama. Imamo dvadesetak zaiuteresovanih ljudi s kojima ćemo napraviti predstavu za internacionalni pozorišni festival koji tokom cijelog ljeta traje u Holandiji a za njega su karakteristične ulične predstave.

USPJEH USPJEHA

Još jedna mogućnost za istraživanje?
— Već smo zamislili scenarij, a svakako ćemo ići dalje u traganju za novim teatarskim izrazom. No, još nemamo konačnu koncepciju te predstave.

Kakvi su vam planovi u Jugoslaviji?
— Uskoro ćemo dobiti status slobodnih umjetnika, što je nakon par godina rada bez socijalnog osiguranja i penzijskog staža zaista veliko olakšanje. Inače, imamo zakazana gostovanja u Zagrebu, Novom Sadu i u nekoliko gradova n Sloveniji.

Da li je mladim ljudima teško postići ovakav uspjeh, nailaze li na razumijevanje?
— Mi smo odlučili da se bavimo ovim poslom i bili smo spremni na sve poteškoće. Istina to je bila avantura i sada je avantura, ali smo od početka spremni na neizvjesnost. Što se tiče razumijevanja mora se reći da smo zaista zahvalni Zajednici profesionalnih pozorišta i Zavodu za međunarodnu kulturnu razmjenu koji su nam pružili veliku pomoć.

Pozorište je zaista vaše životno opredjeljenje?
— Ovim poslom se namjeravamo baviti sve dok nam bude išlo. Naš teatar znači postepeno nastajanje jednog novog modela pozorišta koje se bazira na radnji, priči, fabuli kao jednom elementu, te maski i pokretu kao drugom i na muzici.

D. HADZIHASANOVlĆ

SVIJET | PRESEDAN NA MES-u


Enver Dizdar

ŠTA JE POD MASKOM MASKE

U zvaničnoj konkurenciji najstarijeg festivala malih i eksperimentalnih scena u nas • Televizija mandrlja, pozorište prežvakuje?

Žika ima ogromnu glavu. Kako li samo hoda, kako silazi niz stepenice sa tom velikom klatećom masom?

— Hajte da to probamo snimiti, kako Žika silazi niz stepenice — veli Pop, autor fotosa uz ovaj tekst.
— Jao, nemojte molim vas — kaže Iva.
— Zašto, je li to neizvodljivo?
— Ne nego, znate, malo je nezgodno…
— ?
— Naše komšije nas i onako smatraju pomalo ludim. Ili još više od pomalo, znate…

I kad se bolje razmisli, zaista je sretna okolnost što, pošto smo Ivu ipak nagovorili, stepenicama u tim trenucima nije prošao ni jedan susjed. Ne bi se bilo lako susresti sa Žikom tako iznenada. Zamislite, jedna velika glavata lutka sa malecnim živim nogama klati se prema vama niz stepenište. Ne bi bilo lako, ne bi…

STRPLJEN – SPAŠEN

Pa, šta, nije lako ni Ivi Kostović-Mandić i Petru Mandiću, mladom bračnom paru, čija je rukotvorina lutka Žike. Ni praviti Žiku i druge lutke i maske, ni trpiti da te zbog toga smatraju ludim. Niti živjeti od te »ludosti« sav joj posvećen, u vremenu kad ljudi rade, u vremenu kad ne rade, kad spavaju, kad… Ali, ima i ona — »strpljen — spašen«!

Jer, na ovogodišnjem MES-u, sarajevskom najstarijem festivalu malih i eksperimentalnih scena u nas, publika će u zvanićnoj konkurenciji, vidjeti i jednu amatersku grupu — bračni par čiji smo upravo gosti. »Maska i pokret«, kako se zvanično zovu, predstaviće se predstavom »Neko je ubio pjesmu«. Vidjećemo šta je to i dokle je došlo; do tada vjerujemo oficijelnim selektorima koji su u brojnoj ponudi dali svoje glasove za Ivu i Petra i njihovo sočinjenije. Valjalo je do MES-a preći neki put, ulo¬žiti neki napor, proliti neku suzu, zaslužiti neki osmijeh, neki aplauz, l sve ono što ide uz to. Kakav je i koliki ovaj put?

Iva je sada diplomirani dramaturg, Petar je diplomirao baletski studio Narodnog pozorišta u Sarajevu. Nisu zaposleni, nemaju vremena od svoje ljubavi, svoga posla — maske i pokreta. Već pet godina tako. Od prije pet godina pravili su niz predstava, uvijek su sarađivali sa mladim ljudima čiji je entuzijazam imao sličan smjer. Sada su sami, sa maskama, sa svojom pjesmom koju je neko ubio. Ni na kraju niti na nekom novom početku svojih istraživanja. Oni su, jednostavno, na putu koji su odabrali…

 GROTESKNA FAZA

— Otac mi je kipar – kaže Iva -i odrasla sam u ateljeu. ‘U atmosferi gdje su od gline nastajala lica, gdje je bitno bilo uhvatiti izraz, karakter i smisao poruke koju lice nosi. Čini mi se da je na mene najviše traga ostavila, da mi je najbliža u shvatanju čovjekove nutrine, groteskna faza, da je tako nazovem, pretvaranja gline u čovjeka. Otud, najvjerovatnije, i moja sklonost, moja potreba da se bavim maskom, najprije pokušajima da je oblikujem a, potom, i da je upotrijebim u igri, u kazivanju, u sa-radnji sa svijetom, u prenošenju nekih vlastitih ili interpretiranju nekih drugih poruka i smislova… Naravno, onaj dio kazivanja kojeg čini tijelo i njegove mogućnosti, to je većim dijelom Petrov posao.

I tako intimni svijet, skoro igra dvoje mladih ljudi ude u ozbiljni krug zvaničnog i ozbiljnog festivala, u konkurenciju sa onima što svoj, takav i sličan, posao rade profesionalno, priznato i za pare.

Baš, kako li ovo dvoje mladih, kojima je njihov amaterizam jedina profesija, kako i od čega žive, da li im njihove predstave donose kakav prihod? Skoro nikakav, ali ipak, uglavnom, od toga žive.

Gostuju po domovima kulture pa i nekim skupovima u gradu ali i van njega i van Republike. Najviše predstava, ipak, odigrali su na tavanima u gradu, za raju, onako. Igrali su i u svojoj sobi…

Uvijek bi, rekoše nam, tu negdje bila kutija sa rupom u koju bi se mogao ubaciti dobrovoljni prilog. l uvijek bi ostala doslovno prazna ukoliko na predstavi nije bilo nekoga od bliže rodbine, nekoga »zaduženog” da im pomaže.

Ali, istrajavaju i nadaju se da će uspjeti dokazati da su napravili nešto novo, da postanu zvanični. A, dodaju i to, u ovom je gradu to veoma teško, čak je teško mladima koji su vezani i za zvanične institucije, pozorišta, televiziju…

DO VIĐENJA

— Zašto, pitamo mi?

— Pa evo, najprije televizija. Mi smo, doduše, zahvalni  emisiji »Pop non-stop« i njenom reditelju Ademiru Kenoviću koji je znalački iskoristio mogućnosti koje je naslutio ili osjetio kod nas. Ali, pogledajte naše TV drame i druge TV priredbe u kojima učestvuju naši mladi glumci. Sve je to smandrljano, dozlaboga neprofesionalno i neodgovorno. Nigdje šanse za mladog glumca. Pa onda kažemo kako nemamo glumaca, kako dovodimo ljude sa strane. Normalno, jer naši mladi nemaju pravu šansu, nemaju ime koje bi pokrilo i neku rutinski i bez žara odigranu ulogu…

— A, pozorišta?

— Svaka čast »Kamernom teatru«. Oni, kao što svi znamo, imaju stalno punu salu. Zašto? Zato što vode politiku odbira tekstova, reditelja, glumaca i svega ostalog što njihovom prostoru i ulozi odgovara. Oni nisu podilazili publici, oni su je odgajali i odgojili. Narodno pozorište, naprotiv, igra već davno prežvakane stvari na već predavno otužan način. Oni se sve više udaljavaju od svog imena Narodno, od naroda… Ma znate to i vi. ni vas ne viđam tamo, među onom malobrojnom publikom…

Šta da kažemo? Hajde da ostane na ovome: vidjećemo se tamo, u Narodno, kada vi u njemu budete igrali. Doviđenja na MES-u i kasnije.

Enver DIZDAR