Velimir STOJANOVIĆ

Priznanje za najosmišljeniji eksperiment: Iva Kostović – Mandić i Petar Mandić

»Tri zlatne zvijezde«, tradicionalno priznanje našeg lista za »najosmišljeniji eksperiment«, na ovogodišnjem MES-u dobio je teatar »Maska i pokret« za predstavu »Neko je ubio pjesmu«. Gotovo jednoglasnom većinom o dodjeljivanju nagrade su se izjasnili prisutni kritičari, novinari i predstavnici publike, a koji su pratili ovogodišnji program.
Među dvadeset učesnika naše ankete, njih 18 glasalo je za nastup Ive Kostović – Mandić i Petra Mandića. Dva preostala glasa dobile su predstave »Zločin i kazna« i »Juda Iskariotski«.
Teatar »Maska i pokret« čini dvoje mladih ljudi, van institucije, sa profesionalnim obilježjem. Iva Kostović — Mandić i Petar Mandić su scenaristi, kreatori maski i izvođači predstave »Neko je ubio pjesmu«.

– Predstava je nastala kao rezultat istraživanja funkcije i mogućnosti upotrebe maske u pozorištu – kažu mladi sarajevski pozorištarci. – U predstavi dominira jedno osnovno osjećanje i otuda se radnja može sažeti u jednu rečenicu: grupa likova (maski), svako iz svojih pobuda i svako na svoj način, doprinosi zločinu – postepenom ubijanju velike pra-lutke Agave, iz koje sve potiče i od koje potiče i sva radnja u predstavi…
Uskom krugu upućenih pojava teatra »Maska i pokret« u zvaničnom programu ovogodišnjeg festivala nije predstavljala iznenađenje. Na sreću i zadovoljstvo, nakon što je završen 22. festival malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije, njihovo egzistiranje neće, valjda, imati onu do juče prisutnu notu neizvjesnosti i nesigurnosti.
U proljeće 1979. godine, na tavanu u Doborovljačkoj ulici broj 12 desio se prvi javni nastup ove grupe, i dok se u osvijetljenim prostranim salama oficijelnih pozorišta dešavalo ono što se tada zvalo »zvaničnost«, na poluosvijetljenom tavanu prisutne je zadesio događaj koji je bilo teško zaboraviti. U spoju muzike, maske i pokreta začelo se nešto drugačije i primavljivo, i konačno novo u pozorišnom životu Sarajeva…
Slijedi nakon toga zapažen nastup na manifestaciji »Mladost Sutjeske« na Tjentištu, prisustvo u Zagrebu, Mostaru i Skoplju… Najviše je bilo ipak noći u kojima Iva i Petar Mandić nisu znali šta ih čeka sutra?!
– Nastup teatra »Maska i pokret« me podsjetio na slavne MES-ovske dane, kada smo bili oduševljeni novinama, smjelošću, poetičnošću teatra – riječi su Dalibora Foretića, kritičara iz Zagreba. – Dogodilo se nešto što je dragocjeno iskustvo Festivala. Drago mi je što se ovakav pokušaj desio u Sarajevu, što MES daje i ovdje rezultate ne samo sljeđenja, nego i unapređivanja iskustava koje je do sada imao.
Slijedi izjava Hoze Anhela Gomeza, gosta iz španije, naučnog saradnika Akademije za pozorište u Barseloni:
– Više od svih predstava na MES-u dopala mi se predstava Teatra »Maska i pokret«. To je pravi eksperiment i pravo istraživanje u teatru. Mnoge od predstava koje su prikazane na Festivalu možemo vidjeti bilo gdje u svijetu, a »Maska i pokret« proizilazi upravo iz ove sredine.
Dvadeset i drugi MES je već za nama. Za mnoge, jedan od trenutaka njegovog visokog dometa vezan je za nastup Ive i Petra Mandića.

POSLIJE PREDSTAVA XXII MES-A
Kao da je, kao da je…Kao da je Eden fon Horvat veliki, a nepriznat svojevremeno, dramski autor (varijanta austrougarskog kosmopolite) stvarno velik i značajan (porede ga ništa manje nego sa Šekspirom i Čehovom, a o Brehtu da i ne govorimo) — tako je ušao u evropsku modu, tako ga je zaigralo beogradsko Jugoslovensko dramsko pozorište, u režiji Paola Mađelija. l tako se ta maltene pompom ovjenčana predstava slavno raspala naočigled prepune dvorane sarajevskog Narodnog pozorišta — da je to odista bio događaj, i to ortodoksno pozorišni. Do te mjere da je publika bila optužena za gluvoću i sljepilo. Kao da nekoliko dana ranije nije ta ista publika aklamacijom iznijela na visine trijumfa »Sumrak«, predstavu istog teatra. Ta, tako rekavši, ista publika koja je nekoliko godina ranije, na istom festivalu, od ansambla »Tarelkinove smrti«, predstave istog pozorišta, proglašena najboljom i najdelikatnijom…
Čas valja, čas ne valja
Kao da nije u konkurenciji tako i toliko slavnih ansambla i pojedinaca — tako je ozbiljno, radno usredsređeno izveo svoju produkciju »Neko je ubio pjesmu« sarajevski Teatar »Maska i pokret«. Teatar, bože moj: Iva Kostović—Mandić i Petar joj Mandić. Ništa je u toj predstavi iz afiše nisam razumio ni prije ni poslije izvedbe, od naslova do popisa lica. Gledao sam i slušao, 45 minuta, nekakav prizor koji je naseljavao čula i dušu, lagano, striktno, delikatno, nudeći i, jednovremeno, ukidajući mogućna asocijativna polja u sferi znanog. To pulsiranje uzimanja — davanja tematiziralo je primaoca blago a odlučno do mjere i na način koji su doslućivali polje manevarske slobode — kao u predstavama koje su ovaj festival ukorijenile autentično: kao negda »Spomenik G« sa maestralom Jožicom Abvelj, kao »Gilgameš«, pokojnog teatra »Pekama« Ljubljane, takođe…
Kao da festivalskoj duhovnoj vertikali prostorna plošnost repertoarskih efemerida ne može nikako nauditi, nego, naprotiv, izoštrava u vremenu do bljeska neponovljivu trajnost, reinkarnirajući prvobitno — tako je Mali oder ljubljanskog SNG-a razigrao poeziju Daneta Zajca pod naslovom »Vatra u ustima«. Tako su, upravo, izbor iz poezije rečenoga Zajca učinili scenski uzbudjivim, modernim, dovidljivosti i taktilnosti, umjetnici — glumci lva Zupančič i Rudi Kosmać (u režiji Ive Prijatelja).
I — šta sad. Festival čas valja, čas ne valja. A to može da nervira. Kako, molim te, ne valja — ako ima dva ovakva bisera! Pa »Sumrak«, pa »Zločin i kaznu«, pa »Lijepu Vidu«. Uostalom, šta fali predstavi »Audijencija — Izložba«, prema savršenom tekstu Vaclava Havela, u savršeno korektno neutralnoj režiji Božidara Violića, sa kvrgićevski savršenim Perom Kvrgićem i još troje njih, naročito Zlatkom Vitezom, zagrebačkog Dramskog kazališta »Gavella«?!…
Ništa. Nedostatak joj je u savršenosti, zaobljenosti, u višku perfekcionizma dovedenog do ravnodušja. Nedostaje joj pokoji kvar na trasi tragičkog krika, koji je bio moguć, činilo se — neizbježan. Bar u našoj interpretaciji češke motivike.
Havelov ne manje (dapače) žestok zemljak Milan Kundera autor je teksta »Žak fatalist i njegov gospodar«, prema kojem je Miro Međirnorec izrežirao, a za potrebe teatra STD, predstavu sa glumačkim lavovima Ivirom Vidovićem i Vanjom Orahom. Kulturološkom asocijacijom prema Didroivom osamnaestom i, još unazad, Malerbovom sedamanestom stoljeću, autori predstave napravili su se maksimalno i artistički efektno ludi. Kundera nas je zabavio kao i Havel, a bog sveti zna koliko im je samo do toga stalo…
Sve je za vremena
U tome je vic. Imamo oštroumne reditelje, vrsne glumce, i jednima i drugima je jasno pred čim su i da to mogu supstancijalno kreirati, ali — kao da ih mrzi da stvore autentično umjetničko djelo, radije profesionalno opsluže tamo neki tekući repertoar, odgajajući njegovu publiku. Taj konformizam teže pada nego zablude zaošijanih ili netalentovanih…
Samom Festivalu, u biti najteatarskijem u zemlji, nužna je radikalna i rigorozna duhovna reorganizacija. On je u startu tako zdravo postavljen (Jurislav Korenić) da mu do sada niko i ništa nije moglo ozbiljnije nauditi. Čak ni sam sebi, ni oni koji su ga u nekim periodima rukovodili. Ali – sve je za vremena. Baš zato što je tako snažno i zdravo zasnovan, perspektive su mu nesagledive, baš zato i ne da može da trpi, nego zahtijeva radikalnu kritiku sa trenutne amorfnosti. Da bi, koliko dogodine, doživio novo samoosvješćenje i bio kao i u najboljim vremenima: nezamjenljiva i nenadoknadiva fešta modernog, zapitanog, razigranog iz čovjeka i za njega, u jugoslovenskom teatru.

Velimir STOJANOVIĆ