Oslobođenje


Marko KOVAČEVIĆ

POD VELOM MASKE

Iskustva »pozorišta u stanu«

I kada su se pojavili prije tri godine (tada još kao »zatvoreni« teatar), pobudili su živo interesovanje. Kada se pojavila njihova predstava »Etida«, kako rekoše, bio je to »utopijski« pokušaj stvaranja »privatnog pozorišta u stanu«, interesovanje je još više poraslo. A kada su danas uvršteni u zvaničnu konkurenciju Festivala malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije (predstavom »Neko je ubio pjesmu«) dolaze, traže ih, pitaju ih… Došli smo i mi da razgovaramo o njihovom pozorištu, o radu, o planovima.

Premijera ove predstave bila je 12. decembra u »Kolegijumu artistikumu«, a onda su uslijedila gostovanja u SkopIju i Mostaru.

— Predstavu smo radili punih šest mjeseci – kaže Iva Kostović -Mandić i dodaje: — Scenografija, izrada maske, koreografija i izvedba sve je djelo nas dvoje, moga muža Petra i mene. Predstava je nastala kao rezultat istraživanja mogućnosti upotrebe maske u pozorištu. Funkcija maske ovdje se ne iscrpljuje u njenom likovnom značenju nego poprima dimenzije kakve ima bilo koji »dramski« lik, što znači da se ona razvija. To je moguće ako se maska postavi kao fizički znak radnje shvaćene kao jasno djelovanje na sceni. Maska je potpuno uronjena u radnju i u njenoj je funkciji.

Kako nastaje forma vaše predstave (pošto tekst ne postoji)?

— Polazimo od ideje, koja je osnova za sve. Nju treba konkretizovati, prenijeti je u radnju. To je svojevrstan proces od apstraktnog ka konkretnom, koji je karakterističan za svaki pozorišni čin. Međutim, ono što je specifično za našu predstavu to je da upotrebom maske i igre bez riječi ovaj proces teče direktnije i usmjerenije. Radnja je pred očima gledalaca, nema nikakvog skretanja.

Iz ovoga se može zaključiti da je u vašim predstavama veoma važan scenski pokret. Kako ga stvarate?

— Prilikom svakodnevnog vježbanja koristimo se tehnikom klasičnog baleta – kaže Petar Mandić. – Uzimamo bilo kakav pokret, razvijamo ga i upotrebljavamo ga kako maska zahtijeva. Znači svaki pokret je u funkciji maske.

Sam naziv »Maska i pokret« ne znači li povratak na ono prvobitno pozorište, kada su se glumci skrivali »ispod vela maske«?

— Samo sredstva koja koristimo su tradicionalna, znači maska je tradicionalna (poznata iz istorije pozorišta), ali mi ta sredstva dovodimo u vlastiti kontekst. To je uslovno stvaranje »sinkretičkog pozorišta« no to nije odlaženje u istorijsku rekonstrukciju (što bi bilo nerazumljivo gledaocu). Naprotiv, mi iznosimo aktuelna značenja, gradimo razumljive i jednostavne simbole koji komuniciraju sa današnjim gledaocem.

Dvoje mladih ljudi je izabralo istraživanje dva scenska sredstva: masku i pokret, i napravilo specifičan teatar koji, njihovim riječima, treba neprekidno da se razvija, uključujući i širi krug zainteresovanih. Ali, ne samo pojedinaca nego i institucija kojim ovakva istraživanja u pozorišnoj umjetnosti donose novija i novija saznavanja. Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić su spremni na saradnju.

Oslobođenje


Marko KOVAČEVIĆ

POD VELOM MASKE

Iskustva »pozorišta u stanu«

I kada su se pojavili prije tri godine (tada još kao »zatvoreni« teatar), pobudili su živo interesovanje. Kada se pojavila njihova predstava »Etida«, kako rekoše, bio je to »utopijski« pokušaj stvaranja »privatnog pozorišta u stanu«, interesovanje je još više poraslo. A kada su danas uvršteni u zvaničnu konkurenciju Festivala malih i eksperimentalnih scena Jugoslavije (predstavom »Neko je ubio pjesmu«) dolaze, traže ih, pitaju ih… Došli smo i mi da razgovaramo o njihovom pozorištu, o radu, o planovima.

Premijera ove predstave bila je 12. decembra u »Kolegijumu artistikumu«, a onda su uslijedila gostovanja u SkopIju i Mostaru.

— Predstavu smo radili punih šest mjeseci – kaže Iva Kostović -Mandić i dodaje: — Scenografija, izrada maske, koreografija i izvedba sve je djelo nas dvoje, moga muža Petra i mene. Predstava je nastala kao rezultat istraživanja mogućnosti upotrebe maske u pozorištu. Funkcija maske ovdje se ne iscrpljuje u njenom likovnom značenju nego poprima dimenzije kakve ima bilo koji »dramski« lik, što znači da se ona razvija. To je moguće ako se maska postavi kao fizički znak radnje shvaćene kao jasno djelovanje na sceni. Maska je potpuno uronjena u radnju i u njenoj je funkciji.

Kako nastaje forma vaše predstave (pošto tekst ne postoji)?

— Polazimo od ideje, koja je osnova za sve. Nju treba konkretizovati, prenijeti je u radnju. To je svojevrstan proces od apstraktnog ka konkretnom, koji je karakterističan za svaki pozorišni čin. Međutim, ono što je specifično za našu predstavu to je da upotrebom maske i igre bez riječi ovaj proces teče direktnije i usmjerenije. Radnja je pred očima gledalaca, nema nikakvog skretanja.

Iz ovoga se može zaključiti da je u vašim predstavama veoma važan scenski pokret. Kako ga stvarate?

— Prilikom svakodnevnog vježbanja koristimo se’ tehnikom klasičnog baleta – kaže Petar Mandić. – Uzimamo bilo kakav pokret, razvijamo ga i upotrebljavamo ga kako maska zahtijeva. Znači svaki pokret je u funkciji maske.

Sam naziv »Maska i pokret« ne znači li povratak na ono prvobitno pozorište, kada su se glumci skrivali »ispod vela maske«?

— Samo sredstva koja koristimo su tradicionalna, znači maska je tradicionalna (poznata iz istorije pozorišta), ali mi ta sredstva dovodimo u vlastiti kontekst. To je uslovno stvaranje »sinkretičkog pozorišta« no to nije odlaženje u istorijsku rekonstrukciju (što bi bilo nerazumljivo gledaocu). Naprotiv, mi iznosimo aktuelna značenja, gradimo razumljive i jednostavne simbole koji komuniciraju sa današnjim gledaocem.

Dvoje mladih ljudi je izabralo istraživanje dva scenska sredstva: masku i pokret, i napravilo specifičan teatar koji, njihovim riječima, treba neprekidno da se razvija, uključujući i širi krug zainteresovanih. Ali, ne samo pojedinaca nego i institucija kojim ovakva istraživanja u pozorišnoj umjetnosti donose novija i novija saznavanja. Iva Kostović-Mandić i Petar Mandić su spremni na saradnju.